Cijeli stadion je ustao i pljeskao mi

Maraton me je naučio da ovacije možeš zaslužiti ili pobijedivši sve, ili pobijedivši samog sebe. U vrlo kulturnim skandinavskim zemljama publika često ustajanjem čestita svim maratoncima, neovisno koje mjesto osvojili, ali inače tom gestom počaste samo osvajače medalja – i borce koji u stadion utrče zadnji, recimo četiri sata iza pobjednika.

Drugog mjeseca pješačenja odvažio sam se na krug oko jezera, Jaruna. Za rekreativca početnika, to je ravno Columbovom otiskivanju preko Atlantika. Nisam imao pojma koliko je to kilometara, ni kako će moj organizam podnijeti rutu. Hm, nije podnio. Negdje na pola staze noge su mi bile teške. Koraci kratki, naprezao sam se, ali nisam si dopustio sjesti i malo predahnuti.

Na kraju puta osjećao sam se kako se valjda osjećaju maratonci u stadion ulazeći slavljeni pljeskom gledateljstva. Da, cijeli je stadion ustao da mi pljeskom i glasnim ovacijama čestita na pobjeđivanju sebe. Nije. Ali kao da je.

Večerao sam jabuke s malo pršuta, popio sam čašu crnog vina, i osjećao sam se kao kralj svijeta. Zapravo, ne kao, bio sam kralj svijeta, a biti kralj svog života, istrebljivač vlastite slabosti, sve je što mi je te, i ne samo te večeri trebalo da bih doista bio kralj svijeta. Dotad sam bio uvjeren, a od te večeri siguran da je strijela odapeta i da leti ka cilju, da je mašćuvari presuđeno, a presuda je neopoziva. Strašno dobar osjećaj.

Želiš li smršavjeti, a misliš li da ti razgovor sa mnom može pomoći, nazovi, pošalji mail
Pošalji e-mail Nazovi
U najgorem slučaju, izgubit ćeš 30 minuta. U najboljem ćeš izgubiti 30 kila 🙂

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

40kila.com