Doktor kaže, neka malo sala

Sjetimo se, prvog dana ove priče nisam mogao prehodati kilometar. Morao sam stati. Sav uspuhan. Veliki je doseg bio hodanje pet, pa deset kilometara. Onda sam u danu prehodao trideset kilometara. Hodanje po ravnom terenu odavno nije izazov, i sva je sreća da sam zavolio planinarenje. Petnaest kilometara po Medvednici, kako je mi u Zagrebu zovemo, Sljemenu, našoj kućnoj planini, uopće mi nije napor. Četiri ili pet sati uspona na Risnjak, toliko silaska, čisti užitak. Devet sati po vrlo nezgodnom terenu Biokova, zanemarimo li što koljena malo pate zbog velikog kamenja, divota. I sad, što da čovjek stariji od četrdeset godina radi da bi skinuo svo salo, da se ne bi mogao uštipnuti za bokove?

“Ja to ne bih radio”, rekao mi je Kuvalja. “Ako hoćeš pločice…”

“… uh, ne želim pločice”, prekinuo sam ga, “ta tko bi ih održavao?”

“Ma, ako baš hoćeš otopiti mast na točno određenim dijelovima tijela, možeš to učiniti, raditi točno određene grupe mišića, da ih zategneš. Može teretana, ali opet da to radiš pod stručnim nadzorom.”

A onda je moj prijatelj poželio poentirati.

“Što je tu ključno, što treba istaknuti”, počeo je.

“Samo daj.”

“Zašto si ti dobro? I sad već godinama prašiš po brdima. Zato što si mi se javio na vrijeme. Na vrijeme, čim su počeli problemi. Da si zakasnio, ne bismo te sanirali, nego bismo te liječili. To je ključna razlika. Ljudi čekaju. Prvo ih boli. Trpe… Imao sam pacijenticu koja je došla nakon pete magnetne rezonancije kičme. Boli, a nikad se nije išla liječiti. Pitao sam je zašto se samo slikava. Ne misli valjda da će je magnetna izliječiti. Mnogi malte ne ponosno kažu da su bili na magnetnoj. I sretni su jer znaju što im je, ali se ne liječe, ništa ne poduzimaju. Strašno je važno javiti se čim posumnjaš da nešto nije u redu.”

Gledajući generacijski, i profesionalno, najugroženiji su ‘uredski štakori’, no najviše ljudi s ozbiljnim ozljedama koji dolaze Kuvalji su mladi, muški, fakultetski obrazovani. Nekad su se bavili sportom, a onda je krenula karijera, sedam do osam godina karijere… Svi su ista priča. U glavi ostane shema što si mogao. Imaš sliku sebe kako igraš košarku, i sve možeš. Preskačeš ogradu. Ali, to si samo mogao. Periferija, egzekutiva se ispuhala, izgubila snagu i koordinaciju, raštimala se. I, nakon sedam ili osam godina mladi menadžer je posložio situaciju na poslu, bilo da je vlasnik ili zaposlenik, sredio je obitelj, i poželi se opet malo rekreirati. Društvo se dogovori, idu baciti košaricu. I svi popucaju. Takvih, kaže Kuvalja, na rehabilitaciji ima brigadu. A to su poslodavcu skupi, mladi ljudi, nažalost oštećeni. Da su došli na pregled, gdje stroj pokaže odstupanje već od jedan posto, ne bi se ozlijedili.

Da… Ja sam od tih. Upravo po špranci. Godine i godine karijere, onda rekreacija. Mišići na trideset posto željene snage, ozljeda…

Želiš li smršavjeti, a misliš li da ti razgovor sa mnom može pomoći, nazovi, pošalji mail
Pošalji e-mail Nazovi
U najgorem slučaju, izgubit ćeš 30 minuta. U najboljem ćeš izgubiti 30 kila 🙂

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

40kila.com