Nakon rekorda i ručka vidio sam zvijezde

Tog dana vrijeme je bilo idealno za penjanje po planini. Ni vruće ni hladno, baš ugodno. Staza suha, a mekana.

Popio sam kavu s frendicom koja me je dovezla do početka uspona, i krenuo. Penjao sam se lako kao nikad prije. Nestvarno lako. Kao da sam balon, eter, a ne od krvi i mesa. I kostiju. Često bih prije prve pauze popio i pola litre vode. Ovaj put nisam popio ni kap, niti sam se zadihao. Inače bi mi pauza na odmorištu na pola puta dobro došla. Sjeo bih na klupu na desetak minuta, pričao s planinarima koji bi se tamo zatekli ili samo uživao slušajući ptice ili vjetar, pa nastavio dalje. Ovaj put sam zastao – prevencije radi. Mislio sam, nemoguće je tek tako, odjednom, tako naglo u odnosu na prošli put, uzbrdo hodati kao po ravnom. Bojeći se da organizam ipak trpi napor koji ja u oduševljenju ne osjećam, sjeo sam na klupu doslovce samo tri minute i popio dva-tri gutljaja vode.

Do zadnjeg, inače i najstrmijeg dijela staze, popeo sam se jednako lako, jednako se i čudeći kako to odjednom i taj dio uspona svladavam bez napora, gotovo se ne zadihavši. Snagom volje morao sam se usporavati, jer sam se penjao ne samo lako, nego i vrlo brzo; naravno, u odnosu na moja prijašnja vremena. Usporavao sam se i uživao u prirodi. Baš sam bio zadovoljan sobom. Od debeljka koji je morao stati nakon nekoliko stotina metara hoda napredovao sam do lakoće planinarenja, osjećao sam se kao da bih se mogao penjati do preksutra.

Najluđe od svega, tako je bilo i na najstrmijem dijelu. Penjao sam bez zastajkivanja, nisam bio ni žedan. Jedino, osjećao sam nešto nisko u leđima. Nije bio bol, tek osjet. Pred sklonište pod planinarskim domom stigao sam – nekako prerano. Gotovo da sam bio razočaran što je penjanje već gotovo (od Puntijarke do vrha nije penjanje, nego šetnja). Toliko sam uživao, da nisam još htio u gužvu terase ili restorana. Na kratko sam sjeo na panj kod skloništa. Panj je bio hladan, pa sam ustao i pet minuta stojeći slušao šum vjetrića.

Sve po knjizi, u domu sam se osušio i presvukao. Tog mi je dana i grah s kobasicom bio bolji nego inače. I bijelo zelje je bilo bolje. I tako sve do ustajanja od stola. Presjeklo me je u leđima. Nisam kriknuo, ali zastenjao sam glasno da me čula cijela sala. Kao u crtanim filmovima, tko bi rekao da to nije šala, nego život, zvijezde sam vidio koliko me zaboljelo.

Otpješačio sam do vrha, onda autobusom do okretišta tramvaja. Jedva sam izašao iz autobusa, isto tako jedva došepesao to tramvaja, pa do kuće. Naravno, prave muke počnu nakon hlađenja. I to nas polako vodi do sitnih slova u mnogim knjigama, ili do dijela televizijske reklame koji spiker izgovori najbrže što može, a da bude razgovjetno. Posavjetujte se s liječnikom. Prije nego što učinite to i to obavezno se savjetujte s liječnikom. Izdavači i autori knjiga to pišu kako bi izbjegli sudovanje. Neki to napišu jedva vidljivo, sitnim slovima, sitnim poput onih kojima su ispisani članci ugovora na kojima te druga strana oguli do kosti. Drugi se valjda toliko boje tužbe, da se ne igraju sitnim slovima, nego upozorenje doista istaknu. Ja sam upozorenje stavio na korice, i to ne iz pravnih razloga, nego zato što sam na svojoj koži iskusio smisao uzvišenog savjeta. Koliko bih si vremena uštedio, ne bi me boljelo, koliko sam samo više mogao uživati u prirodi (i raznim društvima), i koliko sam mogao mršavjeti brže, samo da sam poštovao savjet: pitaj svog liječnika, savjetuj se s liječnikom. Sreća u nesreći, taj kojemu nisam išao po savjet, na testiranje, iako mi ga je godinama nudio, pa sam mu sad morao ići na sigurnu terapiju, liječio je ni manje ni više nego pobjednika skijaškog Svjetskog kupa, svjetskog prvaka, osvajača srebrne olimpijske medalje Ivicu Kostelića, najboljeg rukometaša svih vremena Ivana Balića, i tako dalje…

Dr. Slobodan Kuvalja i ja čak smo i prijatelji. Intervjurao sam ga, nakon intervjua nevezano smo razgovarali o svemu i svačemu. Sprijatelji smo se. Ma, da o njemu nisam znao ništa osim da je Kostelića osposobljavao i osposobio za povijest, to je moralo biti dovoljno da odavno odem k njemu. A znao sam i da je Cybex razvila NASA da bi astronauti mogli vježbati u bestežinskom stanju, i za iskustva mojih prijatelja koji su od Kuvalje izlazili preporođeni…

Nazvao sam ga. Opisao sam mu kako je izgledao sretni dan s nesretnim završetkom. Pitao je trne li mi noga, rekoh mu da desna trne do koljena i, da ne duljim, kazao mi je da odležim dok ne prođe. Ako slučajno zaboli, da odmah popijem Brufen. Strogo mi je zabranio penjanje i nakon što bol prođe, i ovaj put jednostavno naredio da dođem na pregled u Cybex centar.

Želiš li smršavjeti, a misliš li da ti razgovor sa mnom može pomoći, nazovi, pošalji mail
Pošalji e-mail Nazovi
U najgorem slučaju, izgubit ćeš 30 minuta. U najboljem ćeš izgubiti 30 kila 🙂

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

40kila.com