Novi svijet. Vrli novi svijet!

Pješačeći, ili, da si uzdizanjem na razinu sportaša laskam, sve brže i brže hodajući otkrio sam bolji svijet, oslobođen cinizma, nihilizma, svijet koji novajliju prima želeći mu sve najbolje, bodreći ga da uspije. Nije pretjerano reći – svijet koji slavi život, a ne smrt, slavi pobjedu, a ne poraz.

Ma, nije moje društvo u kafiću loše. Ono je samo većina. Na poslu, u kafiću, isti su to, dobri ljudi. Ali, teško je ustati od stola i otići, teško je ne popiti još rundu makar bila previše, teško je pobijediti sebe. I zato što je to tako teško, odluči li netko prestati pušiti, ili smršavjeti, umjesto ohrabrenja dobiva “aaaa, baš me zanima koliko će ovaj put to trajati”. Dobiva zvučnu kulisu koja u kvizu ide nakon netočnog odgovora. Ludo je to kako mnoga društva slave opijanja, žderanja, autodestrukciju i dekadenciju svake vrste, i kako je dio tog slavljenja loše podnošenje tuđeg izbavljenja kamuflirano u jednako lošu šalu.

Blagotvorni učinci malih promjena naveliko su opjevani u laičkoj psihologiji. Vikend na moru, izlet, bilo kakva promjena na bolje… Međutim, ni kilometar daleko od kvartovskog kafića, ili kafića u kojima sam nakon posla sjedio s kolegama, otkrio sam sasvim novi svijet. Bio je to svijet pobjeđivanja samog sebe. Vojska aktivnih, sestre i braća po odluci da se usklade s prirodom, i svi se međusobno podržavaju. U svojim zdravim rutinama na stazama zdravlja mi se upoznajemo bez riječi, nepristojno mjerkamo tko mršavi brže, tko izgleda bolje, čiji je osmijeh sretniji, pa se pozdravljamo u prolazu mašući dlanom na pozdrav ili podižući palac gore… Ne znamo si imena, ali smo sestre i braća po odluci, optimizmu, a konačno i po pobjedi. Pobjedi koja s vremenom postaje sasvim normalna stvar. Postaje usual. Odjednom pobjeda više nije nešto što se slavi. Neki to kažu, fraza, običan dan u uredu, a nama je običan dan na nasipu zapravo običan dan u skladu s prirodom. To je dodana vrijednost života.

Isprva, mi smo sestre i braća po disciplini – disciplina podrazumijeva protuvoljnu radnju – a potom po užitku. Da, u početku promjene bijaše disciplina. Pješačio sam, pazio sam što, koliko i kad jedem. Međutim, iz mantrehodanja i pažljivog jedenja nastala je volja za životom. I baš kao što se novac na novac lijepi, tako se na volju za životom lijepi volja za životom. Onda volja za životom počinje bujati, i bujati, rasplamsa se, i imaš osjećaj da možeš prokopati brdo. Što si bliži zamišljenoj slici sebe, što si više maštu izjednačio sa stvarnošću, to imaš sve više i više volje, postaješ ovisan o vježbanju.

Pobijedivši rutinu posla, kuće i birtije, otisnuvši se u oslobađanje, svoj sam grad otkrio drugi put. Vježbači tai chi chuana, iliti vještine sunca, meditanti, ljudi koji vole svoje pse, očevi što s djecom napucavaju loptu, bacaju frizbi, igraju badminton, svi oni u mom gradu postoje. I ja među njima.

Želiš li smršavjeti, a misliš li da ti razgovor sa mnom može pomoći, nazovi, pošalji mail
Pošalji e-mail Nazovi
U najgorem slučaju, izgubit ćeš 30 minuta. U najboljem ćeš izgubiti 30 kila 🙂

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

40kila.com