“Priznaj, ti bi sad ubio za komad mesa”, nije mi pomogla ni dijeta brončanih iz ’98.

Još za vrijeme jedenja čarobne juhe, koja mi se, iako sam gubio i četiri kile tjedno, zgadila nakon mjesec dana (povraćalo mi se od pogleda na nju), drugu dijetu mi je preporučio tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, Vlatko Marković.

“Priznaj, ti bi sad ubioza komad mesa”, reče mi tada Marković.

“Da. Kako se to kaže, ako ne bih umro, ubio bih za komad mesa”, našalio sam se.

“E, sad ću ti reći za dijetu kojom sam naplatio mnoga pića od naših reprezentativaca…” Ne zaboravite da su ti reprezentativci ’98. bili treći na svijetu, da među njima ima osvajača Lige prvaka, respektabilnih bundesligaša, polubogova Serie A, najplaćenijih na svijetu…

Uzeo je komad papira i na brzinu, dan po dan, ispisao jelovnik za cijeli tjedan. Dakle, prvi dan meso na žaru, drugi dan meso na lešo, treći dan zelena salata s kuhanim jajem, četvrti dan riba, i tako dalje, do sedmog dana jedenja samo mesa. I ta je dijeta funkcionirala dok sam je se pridržavao, ali vratio sam kile čim sam se dva puta pošteno najeo. Mislio sam, valjda sva gladovanja imaju smisla treba li čovjek skinuti nekoliko kila koje je dobio jer ili neko vrijeme nije kalorije spaljivao kretanjem, ili je jeo više nego što se rekreirao. Pa se samo treba dovesti u red. Sportašima ta dijeta rješava sve probleme, ali ne i nama uredskim tipovima.

A onda sam shvatio. Problem sugerira rješenje, izgladnjivanje sugerira kretanje

Treći recept za mršavljenje mi je izdiktirao kvartovski dobri duh Puška, istinski sportaš tijelom i dušom, restorater, bolji kuhar, a još bolji čovjek. Slušajući njegov savjet nisam miješao bjelančevine i ugljikohidrate, nisam jeo iza sedam (ili nekih dana iza osam) navečer, a ako bih se baš zaželio pizze, onda bi pizza bila jedino što sam tog dana pojeo. I opet isto. Dva dana se ne pridržavaš asketizma, i vratiš kile…

Pokušavao sam prevariti prirodu dijetama bez vježbanja. Problem sugerira rješenje. Kreći se.

Nekoliko sam puta kupio razne sprave za vježbanje iz televizijske prodaje. Spravu za trbušnjake sam tri dana nakon kupnje, s izlikom da udara u parket i da buka smeta susjedima, poklonio prijatelju. Bila je glomazna, u ionako pretrpanoj garsonjeri samo je smetala. Kupio sam i sobni bicikl, pa sam neko vrijeme utakmice gledao vozeći, a ne sjedeći ili ležeći. Bicikl je čak neko vrijeme služio kao vješalica za odjeću, ali i njega sam poklonio. Sestri. Probao sam i nekakve tablete za mršavljenje. Pomagale su samo ujutro, jer bih ujutro čim bih ih popio trčao na WC…

Ali, ovaj put je bilo drukčije. Stvarno drukčije. Kao što se u Devetoj simfoniji Oda radosti prvo pojavljuje tek kao nagovještaj pobjede, tako se, usprkos demotivirajuće, deprimirajuće malaksalosti nakon manje od kilometra hoda, u moju svijest konačno probila rečenica “Sine, poznaješ li jednog jedinog debeljka koji svuda hoda?”. Odlučio sam, ali ovog puta sam čvrsto odlučio da ću pješačiti u svakoj prilici. I to, po pravilima rekreacije. Ako mogu prehodati samo pet metara, hodat ću pet metara i odmoriti. Pa novih pet metara! Navikavat ću organizam na sve veće i veće napore, pa da vidimo kako će ispasti, što će od toga biti.

Ogledalo laže, možda i vaga, ali odjeća sigurno govori istinu

Hajde, da vam odmah kažem što vas najviše zanima: smršavio sam 27 kila za četiri mjeseca.

Prvih mjesec dana nisam se usudio stati na vagu. To je kao vojnikov sićometar u prvim danima odsluženja roka. Što, da stanem na vagu i vidim da više nemam 134, nego 133 ili 132 kile? Jednako depresivno. A i te vage… Vrag bi znao kolika im je tolerancija. Da vaga koja košta pedesetak ili stotinjak kuna može biti precizna, pih!

Neprijatelj je i ogledalo. Prvo zato što je odraz u njemu vjeran, a onda zato što je odraz optička varka. Nije zafrkancija. Na samom početku mršavljenja doista sam bio debeo. Jedan kroz jedan, debeo. Međutim, kako sam mršavio, tako sam sam sebi izgledao sve deblji. Salo mi je prvo nestajalo tamo gdje je zadnje nastalo, s lica. I to sam vidio za tjedan i pol. Super. Onda sam skidao mast s nogu, zbog čega sam izgledao kao da je na čačkalice nabodeno bure.

A bure je posebna priča. S njega sam salo skidao sloj po sloj. I to prvo s prsnog koša, tako da trbušina bude prekrasno istaknuta. Trbušina, i salo na bokovima. Dalje, kao da je salo netko skidao stružući ga lopaticom, mašćuvara je silazila s bokova. Što je još jače isticalo trbuh. Na kraju faze nestao bi i sloj masti s trbuha.

I tako u krug. Skidanjem idućeg sloja sala s prsnog koša opet mi je trbuh izgledao veći nego što je. Skinem sloj s boka, pa mi trbuh izgleda još veći, i tako dalje i tako dalje.

Zato sam vjerovao samo remenu, i živio sam za jutra u kojima bi mi hlače spadale da nisam na remenu probušio novu rupu. Skidao sam rupu na remenu za mjesec.

Vagao sam se isključivo nakon što bih morao probušiti rupu na remenu. Nakon četvrte rupe, nisam urlao od sreće, nisam pustio suzu, ali sve izraze oduševljenja odradio sam u sebi: 107 kila! Wow, 27 kila manje za samo četiri mjeseca.

Evo kako.

Malo sam usavršio Bollettierijevu metodu

Četiri mjeseca preskakao sam doručak, za ručak sam jeo paradajz i mozzarellu, a za večeru jabuke s ementalerom, ili jabuke s pršutom, obavezno uz čašu crnog vina. Čaša je decilitar. Prestao sam piti pivo. No, nisam se odrekao alkohola, nego sam u društvu pio bevandu, crno vino s vodom. Čak se nisam ni suzdržavao, nisam preskakao runde, u društvima bih popio i pet ili šest bevandi, dok kod kuće nikad ne bih popio više od čaše. Za ta četiri mjeseca nisam pojeo ni jedan kolač, ni jednu jedinu čokoladicu, ni gram kruha (na redakcijskoj proslavi rođenja koleginog djeteta uzeo sam samo dva lista pršuta i isto toliko sira, tek toliko da ne bojkotiram veselje). I hodao sam.

Pročitao sam da je veliki teniski trener Nick Bollettieri rekao: “Nikad ne gubi tri puta zaredom. Izgubiš li dva puta, pronađi apsolutnog početnika i pregazi ga. Osjećat ćeš se bolje”. Ne znam je li stvarno to rekao, ili je neki medij rečenicu objavio zato što dobro zvuči. Ali… Coach, kad sam u New Yorku tražio Mirjanu Lučić nisi mi dao ni izjavu, ali za ovo ti hvala iz dubine duše. Velika je to, velika misao. Nebrojeno puta sam citirao tu rečenicu, ali ovaj put sam savjet odlučio primijeniti. Ne baš doslovno, ali skoro doslovno pavši od umora nakon kilometar hoda opet sam se sjetio Nicka. Godinama i godinama sam gubio, ne pronalazeći apsolutnog početnika kojeg bih zatukao u crnu zemlju i osjećao se bolje. Dovukao sam se kući, legao na kauč, malo buljio u strop i zarekao se. Ne nakon dva poraza zaredom, svaki dan ću pronalaziti suparnika kojeg ću pregaziti i osjećati se bolje. Naravno, sebe.

Sam sebi bio sam suparnik baš po mjeri.

Iznenadio sam se što sam već za tjedan i pol mogao prehodati oko tri kilometra bez pauze. Krajem prvog mjeseca ohrabrio sam se, odlučio sam hodati od redakcije do kuće, nešto manje od osam kilometara. Dogovorio sam se sa sobom da ću hodati koliko mogu, pa ću sjesti na autobus ili, ovisno gdje me svlada umor, pozvati taksi. Više sam se nego ugodno iznenadio prehodavši cijeli put od posla do kuće bez pauze.

Svaki dan sam se s pola kući vraćao pješke.

A dalje… Dalje je bila poezija.

Što je to vrijeme, iliti aktivnost pobjeđuje stres

“Jesi ti to smršavio?” pitao me top menadžer, nevažno tko, nevažno u kojoj branši radi, vidjevši me mjesec dana nakon što sam počeo hodati.

A joj, smršavio sam rupu (rupetinu!) na remenu, mršaviji sam dva centimetra, no toliko sam debeo da mršavljenje nije očito…

“O, da”, rekoh ipak zadovoljno, “rupa na remenu manje.”

“Kako? Trčiš? Mene je trčanje preporodilo.”

On je uvijek pazio što jede. Ma, pazio je i što pije – često samo vodu – a kamo li što i koliko jede. Ono malo zdravih obroka što sam pojeo godinama se debljajući pojeo sam s njim. Bezmasno meso, uglavnom puretina ili teletina, sa salatom, ili svježi kravlji sir sa salatom. Najnezdravije što je pojeo u mom društvu, ali tek koji put, pizza margarita. Podrazumijeva se, mala, s vodom. Ne pamtim da sam ga ikad vidio da jede nešto slatko. Njega je također mljeo stres. Stotinjak telefonskih poziva na dan, stotine tisuća kilometara za volanom, dani, tjedni i mjeseci na aerodromima i u avionima…

Stjecajem sretnih okolnosti prijateljica njegove obitelji je psihologinja. Ona mu je rekla da je njegov jedini problem stres, a lijek za to je fizička aktivnost. Top menadžer je tu i tamo, recimo prosječno jednom na tjedan, igrao nogomet s društvom iz djetinjstva. Znamo kako to ide. Najteže stvari na svijetu su naći trećega za preferans, ili četvrtoga za belu. Nogomet? Previše ljudi za pronalaženje. Psihologinja mu je preporučila trčanje. Ona njemu, a on meni.

“Nažalost, bojim se da moji raštimani zglobovi ne bi izdržali trčanje. Hodam, i jedem samo paradajz s mozzarellom za ručak, i jabuke s malo pršuta za večeru. Nekad obratno”, nasmijao sam se.

“Ma, ako ti hodanje pomaže, samo ti hodaj”, reče moj frend. “Otkako trčim, malo što me može iznervirati…”

E, da, točno sam znao o čemu govori.

Već u prvom tjednu pješačenja uočio sam da više nisam razdražljiv. Htjedoh reći, jedan od najčešćih izgovora ljudi koji ne vježbaju je želja da što više vremena provedu s obitelji. Međutim, što je to vrijeme? Jesu li to tri sata ležanja na kauču i drečanja na svaki šum, prigovaranja ženi što joj je kosa iza a ne preko uha, te da što papuče rade uz lijevi umjesto desni rub fotelje, ili su vrijeme dva sata nakon rekreacije, a da ti u ta dva sata ništa ne smeta, da imaš strpljenja i za ženu i za djecu, da te baš ništa ne može izbaciti iz takta? That’s my point! Stres na poslu bio je isti, ali ja nisam bio isti. Nije bilo pitanja na koje bih reagirao nervozom, napadom.

Cijeli stadion je ustao i pljeskao mi

Maraton me je naučio da ovacije možeš zaslužiti ili pobijedivši sve, ili pobijedivši samog sebe. U vrlo kulturnim skandinavskim zemljama publika često ustajanjem čestita svim maratoncima, neovisno koje mjesto osvojili, ali inače tom gestom počaste samo osvajače medalja – i borce koji u stadion utrče zadnji, recimo četiri sata iza pobjednika.

Drugog mjeseca pješačenja odvažio sam se na krug oko jezera, Jaruna. Za rekreativca početnika, to je ravno Columbovom otiskivanju preko Atlantika. Nisam imao pojma koliko je to kilometara, ni kako će moj organizam podnijeti rutu. Hm, nije podnio. Negdje na pola staze noge su mi bile teške. Koraci kratki, naprezao sam se, ali nisam si dopustio sjesti i malo predahnuti.

Na kraju puta osjećao sam se kako se valjda osjećaju maratonci u stadion ulazeći slavljeni pljeskom gledateljstva. Da, cijeli je stadion ustao da mi pljeskom i glasnim ovacijama čestita na pobjeđivanju sebe. Nije. Ali kao da je.

Večerao sam jabuke s malo pršuta, popio sam čašu crnog vina, i osjećao sam se kao kralj svijeta. Zapravo, ne kao, bio sam kralj svijeta, a biti kralj svog života, istrebljivač vlastite slabosti, sve je što mi je te, i ne samo te večeri trebalo da bih doista bio kralj svijeta. Dotad sam bio uvjeren, a od te večeri siguran da je strijela odapeta i da leti ka cilju, da je mašćuvari presuđeno, a presuda je neopoziva. Strašno dobar osjećaj.

Da baš ne zrače kancelariju zbog mene…

Ušao sam u ured mojih brokera i… da bar imaju tepih, a ne parket. Znoj je kapao, i kapao, i kapao s mene, praveći mi pod nogama lokvu veličine razglednice, pa kancelarijskog papira. Kapi su se od poda odbijale do negdje ispod koljena. Na fotelju sam sjeo pazeći da se na naslonim, jer su mi leđa nakon što sam skinuo ruksak bila mokra fleka.

“Pa, dobro, Birt, prošli put smo nakon tvog posjeta morali dva dana zračiti kancelariju, a sad si nam odlučio uništiti i parket i cijeli inventar”, reče analitičar. Reče ozbiljno, trudeći se da zvuči kao šala, ostali su se kidali od smijeha i prizora.

“O.K., O.K., promijenit ću parfem”, i ja sam se trudio zvučati kao da se šalim.

“…”

Izgleda da sam to rekao previše ozbiljno, a financijaši su skloni shvaćati doslovno.

“Shvatio sam, shvatio sam…”, umirio sam ih.

Šalu na stranu, svuda sam pješačio. Ponekad bih i ušao u autobus ili tramvaj, ali više nisam mogao podnijeti gužvu, ni stajanja na semaforima. U autobusu ili tramvaju osjećao sam se okovanim, potpuno bespomoćnim. Izdržao bih dvije stanice, izašao, i uživao u slobodi otvorenog prostora. Jednostavno, na sastanak bih krenuo dovoljno ranije. Za samo nekoliko tjedana premjerio sam, baždario sam sve rute kojima sam se kretao, i stizao bih u minutu točno, ili malo ranije.

Nevolja je što je posljedica ustrajnog pješačenja sve veća i veća moć organizma. Čovjek i ne primijeti koliko brzo hoda. Uopće se nisam znojio, sve dok ne bih stao. A onda bi znoj provalio iz mene.

Kompromis, na sastanke na kojima nisam smio smrdjeti po znoju vozio bih se taksijem ili tramvajem, ali gdje god sam mogao, i dalje sam pješačio.

Portir zna tko je luđak na kiši

Uveo sam pravilo. No excuse! Nema isprike!

Svi znamo kako to ide. Danas imam posla, pa neću pješačiti. Pada kiša, neću pješačiti. Moram na nečiji rođendan, preskočit ću rekreaciju. A, ne! Pješačio sam makar sjekire padale. Dobro, nikad nisu padale sjekire, ali ništa me nije moglo spriječiti. Ako bi bilo vrijeme da krenem s posla, a padala je kiša, hodao bih od firme do stana s kišobranom u ruci. Na mostu bi auti jurcali po lokvama i prskali me, zalijevali me vodom, ali imao sam viši cilj, zdravlje. Plus, dosljedan, sam sam sebi bio veći u očima. Bio sam veći i u očima kolega s posla koji bi me htjeli povesti, ali sam zahvaljivao i odbijao. Uživao sam u komplimentima mojoj upornosti.

Ako bih cijeli dan bio na sastancima na koje nisam smio doći uznojen, pješačio bih u kvartu makar od deset do jedanaest navečer.

Ako je na nasipu ili na šetalištu oko jezera bilo blatno, ili preblatno, da ne bih hodao po blatu, autobusom i tramvajem dovezao bih se s posla u kvart gdje živim, a onda bih hodao oko atletskog stadiona. Oko njega je pločnik. Kišobran u ruke, i dvadeset krugova. Prvog takvog dana, portir bazena, koji se nalazi tik do stadiona, izašao je i u čudu me gledao. Nekoliko mojih krugova je stajao na vratima, promatrao me, izgledalo je da je na rubu da me pita što to radim, ali nije me tjerao. Vidio je da ne radim nikakve probleme, pa neka me.

Tamo sam išao i za dana za kojih je prijetila opasnost od oluja. Počnem hodati, pa bude li vrijeme neizdrživo, neće me zateći na pola kruga oko jezera, gdje se ne bih imao kamo skloniti. A ovako bih imao kamo pobjeći, u kafić na bazenu.

Novi svijet. Vrli novi svijet!

Pješačeći, ili, da si uzdizanjem na razinu sportaša laskam, sve brže i brže hodajući otkrio sam bolji svijet, oslobođen cinizma, nihilizma, svijet koji novajliju prima želeći mu sve najbolje, bodreći ga da uspije. Nije pretjerano reći – svijet koji slavi život, a ne smrt, slavi pobjedu, a ne poraz.

Ma, nije moje društvo u kafiću loše. Ono je samo većina. Na poslu, u kafiću, isti su to, dobri ljudi. Ali, teško je ustati od stola i otići, teško je ne popiti još rundu makar bila previše, teško je pobijediti sebe. I zato što je to tako teško, odluči li netko prestati pušiti, ili smršavjeti, umjesto ohrabrenja dobiva “aaaa, baš me zanima koliko će ovaj put to trajati”. Dobiva zvučnu kulisu koja u kvizu ide nakon netočnog odgovora. Ludo je to kako mnoga društva slave opijanja, žderanja, autodestrukciju i dekadenciju svake vrste, i kako je dio tog slavljenja loše podnošenje tuđeg izbavljenja kamuflirano u jednako lošu šalu.

Blagotvorni učinci malih promjena naveliko su opjevani u laičkoj psihologiji. Vikend na moru, izlet, bilo kakva promjena na bolje… Međutim, ni kilometar daleko od kvartovskog kafića, ili kafića u kojima sam nakon posla sjedio s kolegama, otkrio sam sasvim novi svijet. Bio je to svijet pobjeđivanja samog sebe. Vojska aktivnih, sestre i braća po odluci da se usklade s prirodom, i svi se međusobno podržavaju. U svojim zdravim rutinama na stazama zdravlja mi se upoznajemo bez riječi, nepristojno mjerkamo tko mršavi brže, tko izgleda bolje, čiji je osmijeh sretniji, pa se pozdravljamo u prolazu mašući dlanom na pozdrav ili podižući palac gore… Ne znamo si imena, ali smo sestre i braća po odluci, optimizmu, a konačno i po pobjedi. Pobjedi koja s vremenom postaje sasvim normalna stvar. Postaje usual. Odjednom pobjeda više nije nešto što se slavi. Neki to kažu, fraza, običan dan u uredu, a nama je običan dan na nasipu zapravo običan dan u skladu s prirodom. To je dodana vrijednost života.

Isprva, mi smo sestre i braća po disciplini – disciplina podrazumijeva protuvoljnu radnju – a potom po užitku. Da, u početku promjene bijaše disciplina. Pješačio sam, pazio sam što, koliko i kad jedem. Međutim, iz mantrehodanja i pažljivog jedenja nastala je volja za životom. I baš kao što se novac na novac lijepi, tako se na volju za životom lijepi volja za životom. Onda volja za životom počinje bujati, i bujati, rasplamsa se, i imaš osjećaj da možeš prokopati brdo. Što si bliži zamišljenoj slici sebe, što si više maštu izjednačio sa stvarnošću, to imaš sve više i više volje, postaješ ovisan o vježbanju.

Pobijedivši rutinu posla, kuće i birtije, otisnuvši se u oslobađanje, svoj sam grad otkrio drugi put. Vježbači tai chi chuana, iliti vještine sunca, meditanti, ljudi koji vole svoje pse, očevi što s djecom napucavaju loptu, bacaju frizbi, igraju badminton, svi oni u mom gradu postoje. I ja među njima.

“Prijatelju, pa ti više ne smrdiš”

Hm, ono si što jedeš, ono si što nosiš na sebi, ono si što radiš, ono si što ovo i ono… recimo da je sve to dvojbeno. Ali više uopće ne dvojim da mirišeš kako jedeš. Ili, u najmanju ruku, nakon što je moj prijatelj i kolega Stjepan Banović oduševljeno izgovorio “Prijatelju, pa ti više ne smrdiš! Otkako si se stavio na zdravu hranu miris ti se promijenio”, više me nitko ne može razuvjeriti da miris izravno ovisi o broju šnicli koje su ispečene u ulju u kojem je ispečena i šnicla koju su baš tebi donijeli iz dostave.

Ljudima koji nemaju povlasticu bivanja i sa kim iskrenima do kosti, moji razgovori s prijateljima izgledaju kao svađe. Da se našalim, eto, ima to i dobrih strana. Dopustit ću si biti prijatelj svima: Jedete li odvratnu hranu, a nitko vam nije rekao da vaš miris nije stvar tuširanja ili parfema, možda je to samo zato što nemate prijatelja poput mog Štefa. Smajli.

40kila.com