Tri sitnice… i efekt je kao da nisi jeo 126 dana u godini

Na putu mršavljenja sa 134 na 92 kile naučio sam da organizam spali 50 kalorija da bi svladao šalicu zelenog čaja koja ima 0 kalorija. Dvije šalice na dan, jednako 100 kalorija. Puta 30 dana u mjesecu, jednako 3000, puta 12 mjeseci, jednako 36.000 kalorija.

Kava sucks. Ma, naravno da pijem kavu. Nikad kod kuće, kod kuće ujutro pijem Herbalife Thermojetics čaj, a kavu samo vani, s društvom. Kava, rekoše mi nutricionisti, deblja. I bez šećera, i bez mlijeka, deblja. Potiče procese koje je u davna vremena u nama započinjao, recimo, lav. Životinja te napadne, organizam te napakira energijom za bijeg ili borbu. Prije koju tisuću godina mi bismo tu energiju potrošili, ili za borbu, ili za bijeg. Danas nas šef iznervira, frka s kreditom, ovo i ono, sistem pripremi energiju za bijeg ili borbu, ali mi se ne borimo i ne bježimo. Energija nekamo mora, pa ide u salo. Kava nam, kažu mi nutricionisti, radi to što je nekoć radio mamut. Nakon što sam kavu zamijenio zelenim čajem lakše sam mršavio.

No, dodajmo kalorijama koje je spalio zeleni čaj i 300 kalorija na dan koje spalimo, recimo, pješačenjem ili nekom drugom rekreacijom. Kao ja na ovoj slici koju je na Jarunu snimio Jasmin Krpan. Puta 30 dana u mjesecu, jednako 9000 kalorija. Puta 12 mjeseci u godini, jednako 108.000 kalorija.

Pred kraj kalkulacije recimo i da svaki dan unesemo 300 kalorija manje nego što smo unosili jedući previše, pa smo i tako spalili 108.000 kalorija na godinu.

Sve zajedno, radi se o 252.000 kalorija. Da ne cjepidlačimo, za potrebe kalkulacije uzmimo da su dnevne potrebe organizma 2000 kalorija. Podijelimo 252.000 s 2000, jednako 126. Efekt dvije šalice zelenog čaja na dan, 300 kalorija na dan spaljenih rekreacijom, i 300 manje pojedenih kalorija je kao da 126 dana u godini nismo jeli 🙂

Mršavljenje više ne izgleda tako komplicirano.

Undead. Nemrtav, korak do mrtvog

Nisam osjećao lijevu polovicu glave, lijevu ruku, ni lijevu nogu. Mali prst lijeve ruke kao da mi je bio od drveta. Štipao sam ga, ali ništa nisam osjećao, samo prste desne ruke kojima sam ga pritiskao. Nisam čuo na lijevo uho. Stavio sam slušalicu u uho, raspalio na najglasnije, ali nisam čuo baš ništa. Vrlo, vrlo teško i plitko sam disao. Pokušavao sam duboko udahnuti. Nisam mogao. U prsima me grozno stezalo. Nije, tupo, boljelo koliko me je plašilo. Čisti, purestrah od smrti, pomiješan s nadom da ipak nije tako strašno, i potragom za razumu prihvatljivim argumentima da će sve biti u redu.

Izašao sam iz kancelarije, ispred zgrade. Dlanovima sam se naslonio na metalnu ogradu. I čekao da prođe. I čekao da prođe. Nije prolazilo.
Tjednima, mjesecima, bilo je sve gore i gore. Ali, mislio sam, tješio sam se, bilo je tako i prije. Stres. Nikad nije bilo ovako gadno, ali, nije mi ovo novo. Moram se samo smiriti. Sve će biti u redu. Valjda će biti u redu. I ovaj nalet jezivog stresa će proći, i opet će biti u redu.
Zapalio sam cigaretu. Vrućinčina, više od trideset stupnjeva, i cigareta. Nekoliko minuta šetao sam tamo-amo. Nije mi bilo ni bolje ni gore. Vratio sam se u redakciju.

Za tri dana počinjao mi je godišnji. Ni šefu ni kolegama nisam govorio da mi je loše. Namjeravao sam nekako pregrmjeti ta tri dana, a na moru isplivati dušu koliko to čovjek bez kondicije može.
Boro, šef, moj najbolji prijatelj, sjedio je ispred mene, dvojica kolega, Renato i Turki desno od mene, a ja sam cijelo vrijeme razgovora gledao u lijevo. Da bih ga čuo, morao sam pogled skrenuti u lijevo, okrenuti glavu i od njega i od njih.

“Zašto me ne gledaš dok razgovaramo?” pitao je Boro.
“Ne čujem na lijevo uho”, priznao sam.
“Molim!? Tebi nije dobro!?”
Priznao sam sve. Pola glave, lijeva ruka, lijeva noga, stezanje u prsima…
“Ti odmah moraš na hitnu!” gotovo je povikao.
“Ma, zajebi hitnu. Idem na godišnji za tri dana…”
“Čovječe, s tim simptomima će te uzeti preko reda! Znam što govorim. Meni je prije koju godinu trnula ruka i odmah su me uzeli preko reda iako je čekaonica bila puna. Ispostavilo se da je živac. Ali, ovo tvoje je puno gore. Ti ne osjećaš pola tijela i ne čuješ.”
Muška prijateljstva. Nakon ženskih prijateljstava, muška prijateljstva su drugi najljigaviji međuljudski odnos u univerzumu. Prije koju godinu Boru je posao razmontirao na simptome, a ja sam ga molio da ode doktoru. Sad je bio njegov red. Molio me je da te sekunde, odmah, sjednem na taksi i odem na hitnu.
“A dobro, kad si navalio, idem na autobus, doma se otuširati, pa na hitnu.”
“Pa kud ćeš, u ovom stanju, po ovoj vrućini, na autobus!? Ideš na taksi! I to odmah!”
“O.K., natjerao si me na hitnu, idem, ali nemoj sad praviti veću dramu nego što je. Idem na bus.”
Na licu sam mu vidio da važesituaciju. On bi radije da sjednem na taksi, ali bojeći se da će inzistirajući na taksiju izgubiti odlazak doktoru, na što me je jedva nagovorio, nevoljko pristaje na bus.
Spakirao sam stvari, natovario ruksak na leđa i krenuo na stanicu. Nije prošlo ni pet minuta, nazvao je.
“Čuj, nikakvo tuširanje. Molim te, stvarno te molim, ne želim te imati na savjesti, smrdi koliko hoćeš, ali ne idi kući, nego odmah na hitnu.”
“Ajde, nisam ti daotaksi, pa neka ti bude, ne idem kući nego odmah doktorima.”

Što reći… Zadnjih nekoliko tjedana, kako se pogoršavalo i pogoršavalo, nije mi bilo svejedno. Sad sam se bojao. Stvarno sam se bojao. Nakon što sam u krcatoj čekaonici rekao simptome, a doktori su me prekoredno proslijedili na neurologiju… e to je bio strah. Čekaonica puna svakojakih ljudi, od djece do staraca koji jedva sjede, a mene, mladolikog starog konja, pred svim tim nesretnim i prijekornim očima šalju doktoru kao da sam došao po vezi. A veza su mi bili – simptomi.
Da ne duljim, neurolog je već osnovnim testovima – kojima policajci testiraju je li vozač pijan: hod po crti, zažmiri i lijevom rukom dotakni uho… – isključio moždani udar. Ali, rekao mi je da ću, nastavim li s nezdravim životom koji sam mu tijekom pregleda potanko opisao, sigurno stradati. Budio sam se oko sedam. Ne izlazeći iz kreveta zapalio bih cigaretu. Nekad bih ustao tek nakon treće, a uz kavu sam popušio još tri ili četiri (bio sam chain smoker, pušio sam tri do, u najstresnijim danima ili na dežurstvima, pet kutija jakih cigareta na dan). Nisam doručkovao. Na poslu bih popio novu kavu, a prvi obrok – kako koji dan, ovisilo je o obavezama, između podne i dva – bilo bi nešto iz dostave. Bili smo toliko prezaposleni da nismo izlazili van na pauzu za ručak, nismo imali ni kantinu, pa smo jeli isključivo iz dostave. Uglavnom pohano meso i pečeni krumpir. Ako je to bilo prvo meso ispečeno u istom ulju, još je bilo i jestivo, ali češće je dolazilo smeđe prema crnom nego žuto prema smeđem; prazne kalorije. Rijetko bih naručio grah s kobasicom, pizzu ili tjesteninu. Što god jeo, pio sam mnogo Coca Cole, a kad bi me poslije ručka uhvatila glad pojeo bih Snickers iz automata na kovanice (ili Twix, ili Bounty), ili bih naručio sendvič iz Subwaya, jer je bio na pet minuta vožnje od redakcije, dostavljač je dolazio vrlo brzo. Oko šest popodne krenuo bih kući. Autobus, pa tramvaj. Svratio bih u kvartovski kafić i sa susjedima popio rjeđe dva ili tri, a češće pet ili šest piva. U dućanu u podnožju nebodera u kojem sam živio ponekad bih kupio Coca Colu od dvije litre, da mi ispere grlo od cigareta u kojima odavno nisam uživao. Često bih uz cigarete i sok kupio i dvije ili tri čokoladice, opet Snickers, Bounty, Twix, koje bih počeo jesti još u liftu. Nekad u osam, nekad i iza deset navečer ispekao bih si jaja sa šunkom, slaninom ili sirom, ili jaja sa šunkom, slaninom i sirom, ili bih si napravio teški sendvič sa svim mogućim namazima, pršutom, sirom, pojeo to i malo buljio u televizor dok me umor ne bi svladao. I tako iz dana u dan, i vikendima.
Neurolog me je proslijedio na EKG. Nakon pretrage primila me je iskusna doktorica koja je obučavala studenticu, ili novu kolegicu. I njoj sam, kao i neurologu, detaljno ispričao što sve činim da se uništim, ali sam još živ. Ispostavilo se da za pušača najmanje tri kutije na dan koji jede gotovo isključivo mast i čokoladu imam rijetko zdravo srce, a i pluća. No, iskusna doktorica, što god da joj je specijalizacija, specijalizirala je i psihologiju…

“Eto, san svakog muškarca, polugol okružen dvjema ženama”, reče mi.
“Komotno ste mi prije ove rečenice mogli dati totalnu anesteziju”, nasmijao sam se.
Bio je to tragičan prizor. Od ljetne vrućine i smrtnog straha uznojeni debeljko, ja, trbušina mi se prelijeva duboko ispod remena, okružen dvjema zgodnim doktoricama i sviješću da nema smisla ni prosječne zvati na kavu, a kamo li – ako bih mogao birati izabrao bih – iskusniju od njih dvije, ujedno i zgodniju.
“Gospon Birtić, ovaj put ste imali sreće. Lažna uzbuna. To jest, zadnje upozorenje organizma. Ali, nastavite li si raditi to što si godinama radite, doći ćete nam opet, ali idući put ćete i ostati ovdje”, reče doktorica. “Trebali biste prestati pušiti, ali ne očekujem da ćete me poslušati. Zato morate smršavjeti. Baš morate. Nemate izbora. Ili ćete smršavjeti, ili bi posljedice mogle biti katastrofalne.”
“Smijem li uopće na godišnji, ili bi mirovanje bilo pametnije?”
“Smijete. Ali, kao što rekoh, smršavite.”

S hitne sam se, 27. srpnja 2006. godine (datum pamtim po fotografiji koju je moja tadašnja ljubav postala na DeviantArt), među ljude spuštao sa svim simptomima s kojima sam tamo i došao, sa 134 kile, ali lak kao pero. Neću umrijeti, nisam u smrtnoj opasnosti.

Godišnji odmor menadžerskog čovjeka

Na more sam došao s čvrstom namjerom da ujutro i navečer plivam bar kilometar. Skoro pa nula bodova.

Prvih nekoliko dana budio sam se oko podneva, a uspjeh je bio ako sam se uspio natjerati ustati iz kreveta i preseliti se na balkon, gdje bih surfao i surfao webom. Za plivanje nisam imao ni volje ni kondicije. Predvečer bih se natjerao u vodu, ali umorio bih se za nekoliko minuta. Nisam u komadu mogao preplivati ni trideset metara. Još neko vrijeme bih plutao, a onda bih izašao iz vode. Tristotinjak metara blagog uspona, tridesetak metara visinske razlike od plaže do apartmana svladavao sam radeći nekoliko pauza po minutu ili dvije. Penjanje na povratku u apartman predstavljalo mi je takav fizički i mentalni napor, da sam nevoljko silazio na plažu.

Na pola godišnjeg, po isteku prvog od dva tjedna, osjećao sam kako su mi ruka i noga i pola glave manje drveni, a i sluh mi se polako vraćao. Nisam mogao duboko udahnuti, ali bar me u prsima nije boljelo.

Vrativši se na posao čuo sam na oba uha, drvenost je gotovo sasvim nestala. Ali, sve si mi mogao reći, samo ne da moram smršavjeti. Roditelji i sestra su pokušali, a ja sam reagirao vrlo nervozno, zapravo razdražljivo.

“Sine, znaš li ijednog debeljka koji svuda hoda?”

Nedugo po povratku s godišnjeg pretrpio sam živčani slom. Treći u deset godina.
Probudio sam se oko podneva. Umjesto da se sav stresem jer sam prespavao dobar dio radnog dana, samo sam ležao i buljio u strop. Želio sam da mi šef kaže da je najbolje da odem iz firme. Da mi da otkaz. Ili da mi savjetuje da promijenim posao.
Ležao sam oko pola sata. Nazvao je. Nisam se javio. Pogledao sam propuštene pozive, naravno, zvao je nekoliko puta.
Nekako sam se natjerao obući i krenuti u redakciju. Opet je zvao, ali se opet nisam javio. Na minutu do ureda poslao sam mu poruku. Da bude i šef i frend i spusti se u kafić preko puta firme. Tako je i bilo.
Pozdravio je. Ja nisam. Da sam riječ progovorio, počeo bih ridati. Što u kafiću punom kolega nije zgodno. Neko vrijeme obojica smo šutjeli.

Burn out, ali prijatelj me treba

“Jesi ručao?” pitao sam ga. Suza mi je kliznula ispod sunčanih naočala.
“Nisam.”
“Odi ti jedi, a dok se vratiš ja ću se nekako srediti.”
Baš kako treba, da ne izazove eksploziju, otišao je bez riječi. I, što je vrlo važno, bez dodira. Ni tapšanja po ramenu, ni onog frajerskog udaranja stisnute šake o šaku. Točno kako treba.
Vratio se, a ja sam se sredio taman da mogu slušati. Recimo, slušati s razumijevanjem. Onako, da kužim o čemu se govori.
“Vidi”, počeo je Boro, “ti bi sad najradije dao otkaz, a veliko bi ti olakšanje bilo i da ga dobiješ.”
“O, da.”
“Nažalost, ništa od toga. Trebam te.”
“Fuck!”
Jedan ili dva sloga bila su prava mjera. Trećim bih se rasplakao.
“To što se s tobom događa klasični je burn out. Iz knjiga. I, čemu služe prijatelji nego da stvari učine gorim. Ja sam to proživio dva puta i oba puta sam problem riješio promijenivši posao. To bi bilo najbolje i za tebe, ali trebam te. Poštujem svaku tvoju odluku, ali želim te ovdje.”
“OK.”
“Izdrži još nekoliko mjeseci, a poslije ćemo vidjeti. Ili smanjenje opsega posla, ili novi opis posla, nešto ćemo smisliti…”
“OK.”

Predebeo za trčanje

On je otišao natrag na posao, a ja na autobus. Nisam, kao inače, presjeo na tramvaj, nego sam otpješačio na nasip; Zagreb ima lijepo šetalište uz rijeku. Jedva sam prehodao kilometar. Mokar do kože, boreći se za dah, sjeo sam na klupu da bih odmorio. No, bar nešto, konačno sam uspio duboko udahnuti.
Sjedio sam i razmišljao. Pokušao sam se sjetiti kad sam se zadnji put bavio sportom. Godine i godine su prošle. Do šeste godine živio sam na selu, gdje su se djeca po cijele dane igrala vani, jela kao vukovi i bila vitka. S deset godina počeo sam trenirati tenis, a kasnije sam, po cijele dane između treniranja skoka u vis, igrao nogomet i košarku, manje odbojku i stolni tenis, i tako sve do fakulteta. Slijedile su tri gladne ratne godine, da bih u dvadeset i drugoj, 1992., od gladovanja mršav kao štap, počeo raditi kao sportski novinar. Među ostalim, pokrivao sam odbojku. Oporavivši se, vrativši dio kila, s odbojkašima sam igrao tenis, što je nakon njihova odlaska iz Mladosti u inozemstvo, a i zbog mojih čestih putovanja, prestalo 1996. godine. Tada je počelo moje propadanje. Posao, nakon posla odlasci na pića, loša hrana. Postupno, sa 70 kila udebljao sam se na 134. Ovo je, po svemu sudeći, bio ili kraj slabosti, ili moj kraj. Sad ću nešto učiniti sa sobom, ili me neće biti.
Stari mi je iks puta znao reći: “Sine, poznaješ li jednog jedinog debeljka koji svuda hoda?”. Svjestan da sam predebeo za trčanje, da gležnjevi, koljena, kukovi i kičma trčanje ne bi izdržali, pokušavajući me nagovoriti da se spasim govorio mi je o konobaricama i konobarima koji ne nose teške terete, ali zbog posla stalno hodaju, i svi su vitki (to jest postotak vitkih je tako velik da kažemo da su svi vitki), o prijateljima i poznanicima kojima je hodanje bilo jedina rekreacija, a sjajno su izgledali. Godinama je on savjetovao, pričao, gotovo preklinjao da se spasim, plašio me posljedicama.
Tog dana, na putu do stana, u dućanu nisam kupio ni čokolade, ni pivo, ništa što deblja. Nego paradajz i mozzarellu, i jabuke.

Tri neuspješna pokušaja mršavljenja, by the book. Prvo čarobna juha od celera

Naravno, na putu od 70 do 134 kile nekoliko sam puta pokušavao smršavjeti izgladnjujući se.

Prvu dijetu preporučio mi je Nedjeljko Šević, zvani Beg, kolega koji je prelomio knjiški blok dvije moje knjige. Navratio sam mu u studio i zaprepastio sam se vidjevši da se prepolovio. Pitao sam ga kako je uspio. “Nećeš biti gladan, a skidat ćeš kile”, ohrabrio me je. “Čarobna juha bazirana na celeru, koji valjda izvlači vodurinu, stvarno je dala rezultate. Dakle, te juhe smiješ jesti kad god hoćeš i koliko hoćeš, jednom na tjedan počastiš se srednje velikim biftekom s paradajzom, jednom bananama. Kava isključivo bez šećera.”

Dao mi je recept. Skuhaj glavicu zelja, korijen od kilogram celera, dvije paprike, tri glavice luka ili poriluka, litru pasata od paradajza, dvije kocke za juhu. I to je to. Te juhe smijem jesti koliko god hoću, kad god hoću. Jede li mi se u ponoć, u tri ujutro, nema problema, dolovce kad god poželim. Ali, ne smijem jesti ništa drugo, osim, četvrti dan smijem ručati biftek ili kakvu govedinu, ne više od četvrt kile, a s tim smijem pojesti i šest paradajza. Peti dana dopuštene su tri banane.

Doista, kile su padale da ti pamet stane. Ali. Ali, čim sam se dva puta pošteno najeo, vratio sam kilažu.

“Priznaj, ti bi sad ubio za komad mesa”, nije mi pomogla ni dijeta brončanih iz ’98.

Još za vrijeme jedenja čarobne juhe, koja mi se, iako sam gubio i četiri kile tjedno, zgadila nakon mjesec dana (povraćalo mi se od pogleda na nju), drugu dijetu mi je preporučio tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, Vlatko Marković.

“Priznaj, ti bi sad ubioza komad mesa”, reče mi tada Marković.

“Da. Kako se to kaže, ako ne bih umro, ubio bih za komad mesa”, našalio sam se.

“E, sad ću ti reći za dijetu kojom sam naplatio mnoga pića od naših reprezentativaca…” Ne zaboravite da su ti reprezentativci ’98. bili treći na svijetu, da među njima ima osvajača Lige prvaka, respektabilnih bundesligaša, polubogova Serie A, najplaćenijih na svijetu…

Uzeo je komad papira i na brzinu, dan po dan, ispisao jelovnik za cijeli tjedan. Dakle, prvi dan meso na žaru, drugi dan meso na lešo, treći dan zelena salata s kuhanim jajem, četvrti dan riba, i tako dalje, do sedmog dana jedenja samo mesa. I ta je dijeta funkcionirala dok sam je se pridržavao, ali vratio sam kile čim sam se dva puta pošteno najeo. Mislio sam, valjda sva gladovanja imaju smisla treba li čovjek skinuti nekoliko kila koje je dobio jer ili neko vrijeme nije kalorije spaljivao kretanjem, ili je jeo više nego što se rekreirao. Pa se samo treba dovesti u red. Sportašima ta dijeta rješava sve probleme, ali ne i nama uredskim tipovima.

A onda sam shvatio. Problem sugerira rješenje, izgladnjivanje sugerira kretanje

Treći recept za mršavljenje mi je izdiktirao kvartovski dobri duh Puška, istinski sportaš tijelom i dušom, restorater, bolji kuhar, a još bolji čovjek. Slušajući njegov savjet nisam miješao bjelančevine i ugljikohidrate, nisam jeo iza sedam (ili nekih dana iza osam) navečer, a ako bih se baš zaželio pizze, onda bi pizza bila jedino što sam tog dana pojeo. I opet isto. Dva dana se ne pridržavaš asketizma, i vratiš kile…

Pokušavao sam prevariti prirodu dijetama bez vježbanja. Problem sugerira rješenje. Kreći se.

Nekoliko sam puta kupio razne sprave za vježbanje iz televizijske prodaje. Spravu za trbušnjake sam tri dana nakon kupnje, s izlikom da udara u parket i da buka smeta susjedima, poklonio prijatelju. Bila je glomazna, u ionako pretrpanoj garsonjeri samo je smetala. Kupio sam i sobni bicikl, pa sam neko vrijeme utakmice gledao vozeći, a ne sjedeći ili ležeći. Bicikl je čak neko vrijeme služio kao vješalica za odjeću, ali i njega sam poklonio. Sestri. Probao sam i nekakve tablete za mršavljenje. Pomagale su samo ujutro, jer bih ujutro čim bih ih popio trčao na WC…

Ali, ovaj put je bilo drukčije. Stvarno drukčije. Kao što se u Devetoj simfoniji Oda radosti prvo pojavljuje tek kao nagovještaj pobjede, tako se, usprkos demotivirajuće, deprimirajuće malaksalosti nakon manje od kilometra hoda, u moju svijest konačno probila rečenica “Sine, poznaješ li jednog jedinog debeljka koji svuda hoda?”. Odlučio sam, ali ovog puta sam čvrsto odlučio da ću pješačiti u svakoj prilici. I to, po pravilima rekreacije. Ako mogu prehodati samo pet metara, hodat ću pet metara i odmoriti. Pa novih pet metara! Navikavat ću organizam na sve veće i veće napore, pa da vidimo kako će ispasti, što će od toga biti.

Ogledalo laže, možda i vaga, ali odjeća sigurno govori istinu

Hajde, da vam odmah kažem što vas najviše zanima: smršavio sam 27 kila za četiri mjeseca.

Prvih mjesec dana nisam se usudio stati na vagu. To je kao vojnikov sićometar u prvim danima odsluženja roka. Što, da stanem na vagu i vidim da više nemam 134, nego 133 ili 132 kile? Jednako depresivno. A i te vage… Vrag bi znao kolika im je tolerancija. Da vaga koja košta pedesetak ili stotinjak kuna može biti precizna, pih!

Neprijatelj je i ogledalo. Prvo zato što je odraz u njemu vjeran, a onda zato što je odraz optička varka. Nije zafrkancija. Na samom početku mršavljenja doista sam bio debeo. Jedan kroz jedan, debeo. Međutim, kako sam mršavio, tako sam sam sebi izgledao sve deblji. Salo mi je prvo nestajalo tamo gdje je zadnje nastalo, s lica. I to sam vidio za tjedan i pol. Super. Onda sam skidao mast s nogu, zbog čega sam izgledao kao da je na čačkalice nabodeno bure.

A bure je posebna priča. S njega sam salo skidao sloj po sloj. I to prvo s prsnog koša, tako da trbušina bude prekrasno istaknuta. Trbušina, i salo na bokovima. Dalje, kao da je salo netko skidao stružući ga lopaticom, mašćuvara je silazila s bokova. Što je još jače isticalo trbuh. Na kraju faze nestao bi i sloj masti s trbuha.

I tako u krug. Skidanjem idućeg sloja sala s prsnog koša opet mi je trbuh izgledao veći nego što je. Skinem sloj s boka, pa mi trbuh izgleda još veći, i tako dalje i tako dalje.

Zato sam vjerovao samo remenu, i živio sam za jutra u kojima bi mi hlače spadale da nisam na remenu probušio novu rupu. Skidao sam rupu na remenu za mjesec.

Vagao sam se isključivo nakon što bih morao probušiti rupu na remenu. Nakon četvrte rupe, nisam urlao od sreće, nisam pustio suzu, ali sve izraze oduševljenja odradio sam u sebi: 107 kila! Wow, 27 kila manje za samo četiri mjeseca.

Evo kako.

Malo sam usavršio Bollettierijevu metodu

Četiri mjeseca preskakao sam doručak, za ručak sam jeo paradajz i mozzarellu, a za večeru jabuke s ementalerom, ili jabuke s pršutom, obavezno uz čašu crnog vina. Čaša je decilitar. Prestao sam piti pivo. No, nisam se odrekao alkohola, nego sam u društvu pio bevandu, crno vino s vodom. Čak se nisam ni suzdržavao, nisam preskakao runde, u društvima bih popio i pet ili šest bevandi, dok kod kuće nikad ne bih popio više od čaše. Za ta četiri mjeseca nisam pojeo ni jedan kolač, ni jednu jedinu čokoladicu, ni gram kruha (na redakcijskoj proslavi rođenja koleginog djeteta uzeo sam samo dva lista pršuta i isto toliko sira, tek toliko da ne bojkotiram veselje). I hodao sam.

Pročitao sam da je veliki teniski trener Nick Bollettieri rekao: “Nikad ne gubi tri puta zaredom. Izgubiš li dva puta, pronađi apsolutnog početnika i pregazi ga. Osjećat ćeš se bolje”. Ne znam je li stvarno to rekao, ili je neki medij rečenicu objavio zato što dobro zvuči. Ali… Coach, kad sam u New Yorku tražio Mirjanu Lučić nisi mi dao ni izjavu, ali za ovo ti hvala iz dubine duše. Velika je to, velika misao. Nebrojeno puta sam citirao tu rečenicu, ali ovaj put sam savjet odlučio primijeniti. Ne baš doslovno, ali skoro doslovno pavši od umora nakon kilometar hoda opet sam se sjetio Nicka. Godinama i godinama sam gubio, ne pronalazeći apsolutnog početnika kojeg bih zatukao u crnu zemlju i osjećao se bolje. Dovukao sam se kući, legao na kauč, malo buljio u strop i zarekao se. Ne nakon dva poraza zaredom, svaki dan ću pronalaziti suparnika kojeg ću pregaziti i osjećati se bolje. Naravno, sebe.

Sam sebi bio sam suparnik baš po mjeri.

Iznenadio sam se što sam već za tjedan i pol mogao prehodati oko tri kilometra bez pauze. Krajem prvog mjeseca ohrabrio sam se, odlučio sam hodati od redakcije do kuće, nešto manje od osam kilometara. Dogovorio sam se sa sobom da ću hodati koliko mogu, pa ću sjesti na autobus ili, ovisno gdje me svlada umor, pozvati taksi. Više sam se nego ugodno iznenadio prehodavši cijeli put od posla do kuće bez pauze.

Svaki dan sam se s pola kući vraćao pješke.

A dalje… Dalje je bila poezija.

Što je to vrijeme, iliti aktivnost pobjeđuje stres

“Jesi ti to smršavio?” pitao me top menadžer, nevažno tko, nevažno u kojoj branši radi, vidjevši me mjesec dana nakon što sam počeo hodati.

A joj, smršavio sam rupu (rupetinu!) na remenu, mršaviji sam dva centimetra, no toliko sam debeo da mršavljenje nije očito…

“O, da”, rekoh ipak zadovoljno, “rupa na remenu manje.”

“Kako? Trčiš? Mene je trčanje preporodilo.”

On je uvijek pazio što jede. Ma, pazio je i što pije – često samo vodu – a kamo li što i koliko jede. Ono malo zdravih obroka što sam pojeo godinama se debljajući pojeo sam s njim. Bezmasno meso, uglavnom puretina ili teletina, sa salatom, ili svježi kravlji sir sa salatom. Najnezdravije što je pojeo u mom društvu, ali tek koji put, pizza margarita. Podrazumijeva se, mala, s vodom. Ne pamtim da sam ga ikad vidio da jede nešto slatko. Njega je također mljeo stres. Stotinjak telefonskih poziva na dan, stotine tisuća kilometara za volanom, dani, tjedni i mjeseci na aerodromima i u avionima…

Stjecajem sretnih okolnosti prijateljica njegove obitelji je psihologinja. Ona mu je rekla da je njegov jedini problem stres, a lijek za to je fizička aktivnost. Top menadžer je tu i tamo, recimo prosječno jednom na tjedan, igrao nogomet s društvom iz djetinjstva. Znamo kako to ide. Najteže stvari na svijetu su naći trećega za preferans, ili četvrtoga za belu. Nogomet? Previše ljudi za pronalaženje. Psihologinja mu je preporučila trčanje. Ona njemu, a on meni.

“Nažalost, bojim se da moji raštimani zglobovi ne bi izdržali trčanje. Hodam, i jedem samo paradajz s mozzarellom za ručak, i jabuke s malo pršuta za večeru. Nekad obratno”, nasmijao sam se.

“Ma, ako ti hodanje pomaže, samo ti hodaj”, reče moj frend. “Otkako trčim, malo što me može iznervirati…”

E, da, točno sam znao o čemu govori.

Već u prvom tjednu pješačenja uočio sam da više nisam razdražljiv. Htjedoh reći, jedan od najčešćih izgovora ljudi koji ne vježbaju je želja da što više vremena provedu s obitelji. Međutim, što je to vrijeme? Jesu li to tri sata ležanja na kauču i drečanja na svaki šum, prigovaranja ženi što joj je kosa iza a ne preko uha, te da što papuče rade uz lijevi umjesto desni rub fotelje, ili su vrijeme dva sata nakon rekreacije, a da ti u ta dva sata ništa ne smeta, da imaš strpljenja i za ženu i za djecu, da te baš ništa ne može izbaciti iz takta? That’s my point! Stres na poslu bio je isti, ali ja nisam bio isti. Nije bilo pitanja na koje bih reagirao nervozom, napadom.

40kila.com