Cijeli stadion je ustao i pljeskao mi

Maraton me je naučio da ovacije možeš zaslužiti ili pobijedivši sve, ili pobijedivši samog sebe. U vrlo kulturnim skandinavskim zemljama publika često ustajanjem čestita svim maratoncima, neovisno koje mjesto osvojili, ali inače tom gestom počaste samo osvajače medalja – i borce koji u stadion utrče zadnji, recimo četiri sata iza pobjednika.

Drugog mjeseca pješačenja odvažio sam se na krug oko jezera, Jaruna. Za rekreativca početnika, to je ravno Columbovom otiskivanju preko Atlantika. Nisam imao pojma koliko je to kilometara, ni kako će moj organizam podnijeti rutu. Hm, nije podnio. Negdje na pola staze noge su mi bile teške. Koraci kratki, naprezao sam se, ali nisam si dopustio sjesti i malo predahnuti.

Na kraju puta osjećao sam se kako se valjda osjećaju maratonci u stadion ulazeći slavljeni pljeskom gledateljstva. Da, cijeli je stadion ustao da mi pljeskom i glasnim ovacijama čestita na pobjeđivanju sebe. Nije. Ali kao da je.

Večerao sam jabuke s malo pršuta, popio sam čašu crnog vina, i osjećao sam se kao kralj svijeta. Zapravo, ne kao, bio sam kralj svijeta, a biti kralj svog života, istrebljivač vlastite slabosti, sve je što mi je te, i ne samo te večeri trebalo da bih doista bio kralj svijeta. Dotad sam bio uvjeren, a od te večeri siguran da je strijela odapeta i da leti ka cilju, da je mašćuvari presuđeno, a presuda je neopoziva. Strašno dobar osjećaj.

Da baš ne zrače kancelariju zbog mene…

Ušao sam u ured mojih brokera i… da bar imaju tepih, a ne parket. Znoj je kapao, i kapao, i kapao s mene, praveći mi pod nogama lokvu veličine razglednice, pa kancelarijskog papira. Kapi su se od poda odbijale do negdje ispod koljena. Na fotelju sam sjeo pazeći da se na naslonim, jer su mi leđa nakon što sam skinuo ruksak bila mokra fleka.

“Pa, dobro, Birt, prošli put smo nakon tvog posjeta morali dva dana zračiti kancelariju, a sad si nam odlučio uništiti i parket i cijeli inventar”, reče analitičar. Reče ozbiljno, trudeći se da zvuči kao šala, ostali su se kidali od smijeha i prizora.

“O.K., O.K., promijenit ću parfem”, i ja sam se trudio zvučati kao da se šalim.

“…”

Izgleda da sam to rekao previše ozbiljno, a financijaši su skloni shvaćati doslovno.

“Shvatio sam, shvatio sam…”, umirio sam ih.

Šalu na stranu, svuda sam pješačio. Ponekad bih i ušao u autobus ili tramvaj, ali više nisam mogao podnijeti gužvu, ni stajanja na semaforima. U autobusu ili tramvaju osjećao sam se okovanim, potpuno bespomoćnim. Izdržao bih dvije stanice, izašao, i uživao u slobodi otvorenog prostora. Jednostavno, na sastanak bih krenuo dovoljno ranije. Za samo nekoliko tjedana premjerio sam, baždario sam sve rute kojima sam se kretao, i stizao bih u minutu točno, ili malo ranije.

Nevolja je što je posljedica ustrajnog pješačenja sve veća i veća moć organizma. Čovjek i ne primijeti koliko brzo hoda. Uopće se nisam znojio, sve dok ne bih stao. A onda bi znoj provalio iz mene.

Kompromis, na sastanke na kojima nisam smio smrdjeti po znoju vozio bih se taksijem ili tramvajem, ali gdje god sam mogao, i dalje sam pješačio.

Portir zna tko je luđak na kiši

Uveo sam pravilo. No excuse! Nema isprike!

Svi znamo kako to ide. Danas imam posla, pa neću pješačiti. Pada kiša, neću pješačiti. Moram na nečiji rođendan, preskočit ću rekreaciju. A, ne! Pješačio sam makar sjekire padale. Dobro, nikad nisu padale sjekire, ali ništa me nije moglo spriječiti. Ako bi bilo vrijeme da krenem s posla, a padala je kiša, hodao bih od firme do stana s kišobranom u ruci. Na mostu bi auti jurcali po lokvama i prskali me, zalijevali me vodom, ali imao sam viši cilj, zdravlje. Plus, dosljedan, sam sam sebi bio veći u očima. Bio sam veći i u očima kolega s posla koji bi me htjeli povesti, ali sam zahvaljivao i odbijao. Uživao sam u komplimentima mojoj upornosti.

Ako bih cijeli dan bio na sastancima na koje nisam smio doći uznojen, pješačio bih u kvartu makar od deset do jedanaest navečer.

Ako je na nasipu ili na šetalištu oko jezera bilo blatno, ili preblatno, da ne bih hodao po blatu, autobusom i tramvajem dovezao bih se s posla u kvart gdje živim, a onda bih hodao oko atletskog stadiona. Oko njega je pločnik. Kišobran u ruke, i dvadeset krugova. Prvog takvog dana, portir bazena, koji se nalazi tik do stadiona, izašao je i u čudu me gledao. Nekoliko mojih krugova je stajao na vratima, promatrao me, izgledalo je da je na rubu da me pita što to radim, ali nije me tjerao. Vidio je da ne radim nikakve probleme, pa neka me.

Tamo sam išao i za dana za kojih je prijetila opasnost od oluja. Počnem hodati, pa bude li vrijeme neizdrživo, neće me zateći na pola kruga oko jezera, gdje se ne bih imao kamo skloniti. A ovako bih imao kamo pobjeći, u kafić na bazenu.

Novi svijet. Vrli novi svijet!

Pješačeći, ili, da si uzdizanjem na razinu sportaša laskam, sve brže i brže hodajući otkrio sam bolji svijet, oslobođen cinizma, nihilizma, svijet koji novajliju prima želeći mu sve najbolje, bodreći ga da uspije. Nije pretjerano reći – svijet koji slavi život, a ne smrt, slavi pobjedu, a ne poraz.

Ma, nije moje društvo u kafiću loše. Ono je samo većina. Na poslu, u kafiću, isti su to, dobri ljudi. Ali, teško je ustati od stola i otići, teško je ne popiti još rundu makar bila previše, teško je pobijediti sebe. I zato što je to tako teško, odluči li netko prestati pušiti, ili smršavjeti, umjesto ohrabrenja dobiva “aaaa, baš me zanima koliko će ovaj put to trajati”. Dobiva zvučnu kulisu koja u kvizu ide nakon netočnog odgovora. Ludo je to kako mnoga društva slave opijanja, žderanja, autodestrukciju i dekadenciju svake vrste, i kako je dio tog slavljenja loše podnošenje tuđeg izbavljenja kamuflirano u jednako lošu šalu.

Blagotvorni učinci malih promjena naveliko su opjevani u laičkoj psihologiji. Vikend na moru, izlet, bilo kakva promjena na bolje… Međutim, ni kilometar daleko od kvartovskog kafića, ili kafića u kojima sam nakon posla sjedio s kolegama, otkrio sam sasvim novi svijet. Bio je to svijet pobjeđivanja samog sebe. Vojska aktivnih, sestre i braća po odluci da se usklade s prirodom, i svi se međusobno podržavaju. U svojim zdravim rutinama na stazama zdravlja mi se upoznajemo bez riječi, nepristojno mjerkamo tko mršavi brže, tko izgleda bolje, čiji je osmijeh sretniji, pa se pozdravljamo u prolazu mašući dlanom na pozdrav ili podižući palac gore… Ne znamo si imena, ali smo sestre i braća po odluci, optimizmu, a konačno i po pobjedi. Pobjedi koja s vremenom postaje sasvim normalna stvar. Postaje usual. Odjednom pobjeda više nije nešto što se slavi. Neki to kažu, fraza, običan dan u uredu, a nama je običan dan na nasipu zapravo običan dan u skladu s prirodom. To je dodana vrijednost života.

Isprva, mi smo sestre i braća po disciplini – disciplina podrazumijeva protuvoljnu radnju – a potom po užitku. Da, u početku promjene bijaše disciplina. Pješačio sam, pazio sam što, koliko i kad jedem. Međutim, iz mantrehodanja i pažljivog jedenja nastala je volja za životom. I baš kao što se novac na novac lijepi, tako se na volju za životom lijepi volja za životom. Onda volja za životom počinje bujati, i bujati, rasplamsa se, i imaš osjećaj da možeš prokopati brdo. Što si bliži zamišljenoj slici sebe, što si više maštu izjednačio sa stvarnošću, to imaš sve više i više volje, postaješ ovisan o vježbanju.

Pobijedivši rutinu posla, kuće i birtije, otisnuvši se u oslobađanje, svoj sam grad otkrio drugi put. Vježbači tai chi chuana, iliti vještine sunca, meditanti, ljudi koji vole svoje pse, očevi što s djecom napucavaju loptu, bacaju frizbi, igraju badminton, svi oni u mom gradu postoje. I ja među njima.

“Prijatelju, pa ti više ne smrdiš”

Hm, ono si što jedeš, ono si što nosiš na sebi, ono si što radiš, ono si što ovo i ono… recimo da je sve to dvojbeno. Ali više uopće ne dvojim da mirišeš kako jedeš. Ili, u najmanju ruku, nakon što je moj prijatelj i kolega Stjepan Banović oduševljeno izgovorio “Prijatelju, pa ti više ne smrdiš! Otkako si se stavio na zdravu hranu miris ti se promijenio”, više me nitko ne može razuvjeriti da miris izravno ovisi o broju šnicli koje su ispečene u ulju u kojem je ispečena i šnicla koju su baš tebi donijeli iz dostave.

Ljudima koji nemaju povlasticu bivanja i sa kim iskrenima do kosti, moji razgovori s prijateljima izgledaju kao svađe. Da se našalim, eto, ima to i dobrih strana. Dopustit ću si biti prijatelj svima: Jedete li odvratnu hranu, a nitko vam nije rekao da vaš miris nije stvar tuširanja ili parfema, možda je to samo zato što nemate prijatelja poput mog Štefa. Smajli.

Ustajem ne podupirući se rukama o stolac

Debeo, s kauča i stolaca ustajao sam kao što se, bar po pričanju starijih generacija, golman Lav Jašin podizao s trave nakon bacanja za loptom – po’ sata. Bio sam trom, koljena nisu podnosila težinu, pa sam ustajao podupirući se objema rukama o naslon stolaca ili kauča kao starac štapom o pod.

Pomaci na bolje podjednako su iznenađivali i mene i ljude kojima je bilo stalo. Roditelji su mi došli u posjet. Mama je htjela ustati da nešto donese iz kuhinje. U loša stara vremena jedva bih je pretekao, to jest ustao bih brže od nje, ali za dlaku. Ovog puta nije se uspjela ni pomaknuti, a ja sam na njeno i tatino oduševljeno zaprepaštenje s kauča izletio kao sprinter iz startnog bloka.

Koliko god napredak po prirodi stvari morao biti postupan, i je, uočeni pomak na bolje uvijek iznenadi čovjeka. Ništa to nije preko noći, a baš tako izgleda, kao da je preko noći. Navečer je sve kao i dan prije, a ujutro bi ti hlače spale da ne probušiš novu rupu na remenu. Jučer si se ustajući sa stolca podupirao rukama, a danas kao da su te iz katapulta izbacili…

Kao, sramota, izvršni urednik – hoda

Svako malo vražić s trozupcem na ramenu ti šapće da odustaneš. Da se predaš.

Mobitel je zazvonio točno na pola mosta.

“Pa ti stvarno hodaš!” iskreno se čudio direktor brokerske kuće.

“Kakvo je to pitanje?”

“Mislio sam da se zajebavaš.”

“Ne razumijem.”

“Ma, cijelo vrijeme mislim da nas zezaš, da me i ovi moji na poslu zafrkavaju govoreći mi da pješačiš, i sve do prije koji tren, dok te nisam vidio iz auta, uvjerio se svojim očima, nisam vjerovao ni tebi ni njima. U redu da sam te vidio u gradu. Dovezao se čovjek, parkirao… Ali, na pola mosta! Stvarno ne lažeš. Ti stvarno hodaš.”

“Eto.”

“Daj, molim te, vozi. Čim dođem u firmu reći ću dečkima da zajedno skupimo neku siću i kupimo ti auto. Što će ostali naši klijenti misliti o nama vide li te da pješačiš? Kakvi smo mi to investicijski bankari!? Tko da nam vjeruje ako se nismo u stanju pobrinuti za izvršnog urednika 24sata?” smijao se. “Ako smo tebe dotjerali do prosjačkog štapa, da nemaš ni za tramvaj, a kamo li za auto, što li tek čeka njih obične smrtnike… Vrućina, na karoseriji auta možeš jaje ispeći, asfalt užaren, a ti hodaš! Kiša lije, ti hodaš…”

“A vi, lijepo, klijentima koji vas pitaju o mom pješačenju recite da sam ekscentrik. Recite im, ošo Birtija na kvasinu. Ili, ako baš ništa drugo ne pomaže, recite im istinu”, i ja sam prasnuo u smijeh, “da sam završio na hitnoj, pa sad moram hodati.”

“Ako te već nije briga za nas, misli bar na ugled svoje kuće. Izvršni urednik 24sata ne vozi, nego pješači. Tko će se normalan zaposliti kod vas ako ni drugi čovjek lista nema za auto?” kidao se od smijeha…

“He-he, nisam ja tamo jedini drugi čovjek. Prvi čovjek, i ostali drugi ljudi, voze opake makine. Ima tko misli na ugled kompanije.”

Direktor mojih brokera nije jedini izgovorio “izvršni urednik 24 sata – hoda”. Neki od mojih poslovnih partnera šalili su se da će poslati vozača, ne mene radi, nego da se oni ne sramote jer se sastaju s pješakom. Neki su mislili ozbiljno.

Ali, i moji doktori su mislili ozbiljno. A i ja. S neskrivenim užitkom spaljivao sam salo. Bivanje u centru pažnje nije mi smetalo. Dapače. Uspijevao sam u onome o čemu mnogi samo maštaju.

Wow! Sve mi dobro stoji

Debljanje je jedan od ratova za koje nitko više i ne zna tko ih je započeo, ni tko je kriv, ali svi znaju broj žrtava. Probudiš se i ne staneš u hlače, ne možeš zakopčati zadnje dugme košulje… Umjesto da sam se trgnuo čim sam postao predimenzioniranim za svoju odjeću, jednostavno sam kupio novu. Stomačinu sam skrivao prslucima s mnogo džepova, koje sam nosio i po velikim vrućinama. Vjerojatno sam i kosurinu puštao nesvjesno, kako se obrazi buldoga ili boksera ne bi prejako isticali. Moš’ mislit’.

Kako sam smršavio, stara odjeća opet mi je pristajala, a u novijim košuljama izgledao sam kao u haljinama. Dva centimetra od vrata do ovratnika. Preslatka provalija. Neestetska, a tako estetska. Modni zločin koji bi i bog dizajna oprostio. Međutim, malo kad sam u dućanu bio sretan kao probajući jaknu. Godinama sam ih birao po jednom jedinom kriteriju, da koliko je god to moguće prikriju trbušinu. Nikad neću zaboraviti kako sam tog dana probao nekoliko modela, i svi su mi dobro stajali. Nije mi smetalo ni što, ipak sam dvometraš dugih ruku, nisu imali moj broj. Divna ploha, ne kruškolika izbočina, nego ravna ploha spuštala se od vrata do ispod remena…

Napredak je neiscrpan izvor ustrajnosti

Sad smo u veljači 2007. godine. Naravno da te noći nisam bio gladan. Ali, zaželio sam se nečeg što deblja. Pizze, lazanja, ćevapa sedam dana namakanih u ulju, odreska, palačinki s prstom debelim namazom bilo čega slatkoga… Ili sam se samo htio nagraditi bilo kakvom dekadencijom. Nešto poput Chicagovog slavlja uz cigare na javnom mjestu, i to baš u Utahu, gdje su zakonodavci rigorozni.

Rekoh sebi, izvagat ću se, pa ako sam i dalje na 107 kila, ostaje mi samo da se dogovorim sa sobom što ću požderati. Stadoh na vagu, ups!, 104 kile! Tako sam odlučio proslaviti napredak jabukom.

Doista, vrijedi i za profesionalce, i za rekreativce, pa i one na rehabilitaciji – napredak daje snagu. Nema što sportaš neće izdržati, nema trenerovih zahtjeva koje neće ispuniti uvjeri li se da metoda daje izvrsne rezultate. Da sam te noći imao 107 kila, dakle 27 manje nego na početku priče, moje posrnuće imalo bi rok trajanja od jednog jedinog obroka, smazao bih neku mesinu s krumpirom ili tijestom, ali ovako, s 3 kile manje od zadnjeg vaganja, 30 manje nego prvog dana mršavljenja… Ni mrtav! Mislio sam, ništa me neće spriječiti da padnem ispod 100 kila.

Da ne bi sve bila bajka, uskoro ću pisati o problemima.

To jest, još malo ushita, vrhunac bajke, pa problemi.

Oooooooooooo!

Već na pragu kancelarije Boro, Renato i Turki, trojica s početka knjige, iz epizode odlaska na hitnu, počastili su me s “Ooooooooooooooooo!”.

Zastao sam, teatralno se pogledao od stopala do ispod brade, i stao u pozu čuđenja s rukama savijenim u laktovima i dlanovima okrenutim prema njima.

“Jutros izgledaš… otmjeno”, reče Boro.

Zapravo sam izgledao kao i mnoge druge dane. Samtane kaki hlače s uskim, pulover sa širokim vodoravnim prugama, bijele tenisice. Kao i mnoge druge dane, ali ne baš posve isti. Imao sam 30 kila manje nego mnogih dana u kojima nisam zaslužio prijateljske fanfare na ulasku u ured. Salvi je nedostajao nastavak, to jest cijeli pozdrav, s neizgovorenim dodatkom, bio bi: “Ooooooooooooooooo! Više salo ne skrivaš širokim puloverima i fotografskim prslucima, nego nosiš ovaj uski pulover. Naprosto si vitak!”.

E, za to vrijedi smršavjeti.

40kila.com