Ustajem ne podupirući se rukama o stolac

Debeo, s kauča i stolaca ustajao sam kao što se, bar po pričanju starijih generacija, golman Lav Jašin podizao s trave nakon bacanja za loptom – po’ sata. Bio sam trom, koljena nisu podnosila težinu, pa sam ustajao podupirući se objema rukama o naslon stolaca ili kauča kao starac štapom o pod.

Pomaci na bolje podjednako su iznenađivali i mene i ljude kojima je bilo stalo. Roditelji su mi došli u posjet. Mama je htjela ustati da nešto donese iz kuhinje. U loša stara vremena jedva bih je pretekao, to jest ustao bih brže od nje, ali za dlaku. Ovog puta nije se uspjela ni pomaknuti, a ja sam na njeno i tatino oduševljeno zaprepaštenje s kauča izletio kao sprinter iz startnog bloka.

Koliko god napredak po prirodi stvari morao biti postupan, i je, uočeni pomak na bolje uvijek iznenadi čovjeka. Ništa to nije preko noći, a baš tako izgleda, kao da je preko noći. Navečer je sve kao i dan prije, a ujutro bi ti hlače spale da ne probušiš novu rupu na remenu. Jučer si se ustajući sa stolca podupirao rukama, a danas kao da su te iz katapulta izbacili…

Kao, sramota, izvršni urednik – hoda

Svako malo vražić s trozupcem na ramenu ti šapće da odustaneš. Da se predaš.

Mobitel je zazvonio točno na pola mosta.

“Pa ti stvarno hodaš!” iskreno se čudio direktor brokerske kuće.

“Kakvo je to pitanje?”

“Mislio sam da se zajebavaš.”

“Ne razumijem.”

“Ma, cijelo vrijeme mislim da nas zezaš, da me i ovi moji na poslu zafrkavaju govoreći mi da pješačiš, i sve do prije koji tren, dok te nisam vidio iz auta, uvjerio se svojim očima, nisam vjerovao ni tebi ni njima. U redu da sam te vidio u gradu. Dovezao se čovjek, parkirao… Ali, na pola mosta! Stvarno ne lažeš. Ti stvarno hodaš.”

“Eto.”

“Daj, molim te, vozi. Čim dođem u firmu reći ću dečkima da zajedno skupimo neku siću i kupimo ti auto. Što će ostali naši klijenti misliti o nama vide li te da pješačiš? Kakvi smo mi to investicijski bankari!? Tko da nam vjeruje ako se nismo u stanju pobrinuti za izvršnog urednika 24sata?” smijao se. “Ako smo tebe dotjerali do prosjačkog štapa, da nemaš ni za tramvaj, a kamo li za auto, što li tek čeka njih obične smrtnike… Vrućina, na karoseriji auta možeš jaje ispeći, asfalt užaren, a ti hodaš! Kiša lije, ti hodaš…”

“A vi, lijepo, klijentima koji vas pitaju o mom pješačenju recite da sam ekscentrik. Recite im, ošo Birtija na kvasinu. Ili, ako baš ništa drugo ne pomaže, recite im istinu”, i ja sam prasnuo u smijeh, “da sam završio na hitnoj, pa sad moram hodati.”

“Ako te već nije briga za nas, misli bar na ugled svoje kuće. Izvršni urednik 24sata ne vozi, nego pješači. Tko će se normalan zaposliti kod vas ako ni drugi čovjek lista nema za auto?” kidao se od smijeha…

“He-he, nisam ja tamo jedini drugi čovjek. Prvi čovjek, i ostali drugi ljudi, voze opake makine. Ima tko misli na ugled kompanije.”

Direktor mojih brokera nije jedini izgovorio “izvršni urednik 24 sata – hoda”. Neki od mojih poslovnih partnera šalili su se da će poslati vozača, ne mene radi, nego da se oni ne sramote jer se sastaju s pješakom. Neki su mislili ozbiljno.

Ali, i moji doktori su mislili ozbiljno. A i ja. S neskrivenim užitkom spaljivao sam salo. Bivanje u centru pažnje nije mi smetalo. Dapače. Uspijevao sam u onome o čemu mnogi samo maštaju.

Wow! Sve mi dobro stoji

Debljanje je jedan od ratova za koje nitko više i ne zna tko ih je započeo, ni tko je kriv, ali svi znaju broj žrtava. Probudiš se i ne staneš u hlače, ne možeš zakopčati zadnje dugme košulje… Umjesto da sam se trgnuo čim sam postao predimenzioniranim za svoju odjeću, jednostavno sam kupio novu. Stomačinu sam skrivao prslucima s mnogo džepova, koje sam nosio i po velikim vrućinama. Vjerojatno sam i kosurinu puštao nesvjesno, kako se obrazi buldoga ili boksera ne bi prejako isticali. Moš’ mislit’.

Kako sam smršavio, stara odjeća opet mi je pristajala, a u novijim košuljama izgledao sam kao u haljinama. Dva centimetra od vrata do ovratnika. Preslatka provalija. Neestetska, a tako estetska. Modni zločin koji bi i bog dizajna oprostio. Međutim, malo kad sam u dućanu bio sretan kao probajući jaknu. Godinama sam ih birao po jednom jedinom kriteriju, da koliko je god to moguće prikriju trbušinu. Nikad neću zaboraviti kako sam tog dana probao nekoliko modela, i svi su mi dobro stajali. Nije mi smetalo ni što, ipak sam dvometraš dugih ruku, nisu imali moj broj. Divna ploha, ne kruškolika izbočina, nego ravna ploha spuštala se od vrata do ispod remena…

Napredak je neiscrpan izvor ustrajnosti

Sad smo u veljači 2007. godine. Naravno da te noći nisam bio gladan. Ali, zaželio sam se nečeg što deblja. Pizze, lazanja, ćevapa sedam dana namakanih u ulju, odreska, palačinki s prstom debelim namazom bilo čega slatkoga… Ili sam se samo htio nagraditi bilo kakvom dekadencijom. Nešto poput Chicagovog slavlja uz cigare na javnom mjestu, i to baš u Utahu, gdje su zakonodavci rigorozni.

Rekoh sebi, izvagat ću se, pa ako sam i dalje na 107 kila, ostaje mi samo da se dogovorim sa sobom što ću požderati. Stadoh na vagu, ups!, 104 kile! Tako sam odlučio proslaviti napredak jabukom.

Doista, vrijedi i za profesionalce, i za rekreativce, pa i one na rehabilitaciji – napredak daje snagu. Nema što sportaš neće izdržati, nema trenerovih zahtjeva koje neće ispuniti uvjeri li se da metoda daje izvrsne rezultate. Da sam te noći imao 107 kila, dakle 27 manje nego na početku priče, moje posrnuće imalo bi rok trajanja od jednog jedinog obroka, smazao bih neku mesinu s krumpirom ili tijestom, ali ovako, s 3 kile manje od zadnjeg vaganja, 30 manje nego prvog dana mršavljenja… Ni mrtav! Mislio sam, ništa me neće spriječiti da padnem ispod 100 kila.

Da ne bi sve bila bajka, uskoro ću pisati o problemima.

To jest, još malo ushita, vrhunac bajke, pa problemi.

Oooooooooooo!

Već na pragu kancelarije Boro, Renato i Turki, trojica s početka knjige, iz epizode odlaska na hitnu, počastili su me s “Ooooooooooooooooo!”.

Zastao sam, teatralno se pogledao od stopala do ispod brade, i stao u pozu čuđenja s rukama savijenim u laktovima i dlanovima okrenutim prema njima.

“Jutros izgledaš… otmjeno”, reče Boro.

Zapravo sam izgledao kao i mnoge druge dane. Samtane kaki hlače s uskim, pulover sa širokim vodoravnim prugama, bijele tenisice. Kao i mnoge druge dane, ali ne baš posve isti. Imao sam 30 kila manje nego mnogih dana u kojima nisam zaslužio prijateljske fanfare na ulasku u ured. Salvi je nedostajao nastavak, to jest cijeli pozdrav, s neizgovorenim dodatkom, bio bi: “Ooooooooooooooooo! Više salo ne skrivaš širokim puloverima i fotografskim prslucima, nego nosiš ovaj uski pulover. Naprosto si vitak!”.

E, za to vrijedi smršavjeti.

Pobjedaaaa! Ubrus na krilu!

Ne mogu objasniti zašto, ali dok sam bio debeo nikako u restoranu nisam mogao zataknuti ubrus u ovratnik. Možda zato što je kosina, spuštajući se od vrata do ispod stola, vrišteći naglašavala trbušinu. Debela mesnata glavetina iznad dvije tamne mrlje od ulja ili čega već na bijelom ubrusu. Nisu li ubrusi bijeli, svakako su u nekoj izdajničkoj svijetloj boji, koja među tamnim odijelima, ili bilo kojom drugom odjećom, dominira restoranom. A sad, padne li malo hrane na tamnu košulju, to je lakše podnijeti nego čistim ili umrljanim ubrusom prenaglešenu mješinu.

Staviti ubrus na koljena nije imalo smisla. To jest, nekako ga uspijem podvući ispod mješine, a odozgo se vidi samo centimetar, dva salvete. Bila bi prava umjetnost promašiti stomačinu i hranom pogoditi tu jedva vidljivu trakicu ubrusa nepokrivenu salom.

Tako je moj ubrus godinama stajao na stolu.

Oko pola godine nakon početka kampanje mršavljenja išao sam na ručak sa svojim investicijskim bankarom. Nema riječi kojima bih opisao osjećaj trijumfalnog postavljanja ubrusa na koljena. Kakav predivan pravokutnik, kako predivan pogled na trijumf, na to nepregledno prostranstvo ubrusa na krilu.

“Wow, Birt, sve cure pričaju o tebi!”

Svi gledaju sve. Svi gledaju sve o svima, na svima. Čovjeka čini odjeća, čovjeka čini plaća, čine ga narudžbe iz dostave, mobitel, piće koje naručuje u kafiću, cvijeće koje šalje ili ne šalje i kome ga šalje a kome ga ne šalje, sat, broj razgovora sa šefom u jedinici vremena… Beskrajan je popis stvari za koje je i humanistički i politički korektno reći da ne čine čovjeka, da bi čovjek na kraju dana ipak od njih bio sačinjen.

Konačno, čovjeka tako čini i čovjek, definiran i po kriterijima Svjetske zdravstvene organizacije, i po kriterijima muških i ženskih magazina, reklama svih onih aparata i preparata iz televizijske prodaje. Svi smo mi iz izreke “vidio sam i bolje, spavao sam i s gorima”, i svi želimo u toj šali biti što bolje pozicionirani. Svi znamo kako želimo izgledati, svi u ogledalu i tuđim pogledima vidimo i kako izgledamo i, osim svjesnima sebe toliko da im ne treba kompliment, od drugih želimo potvrdu da smo isti, ili bar što sličniji slici sebe koju smo sami zamislili.

Remen je odavno rekao što sam htio čuti, kilometre i kilometre svladavao sam sve lakše i sa sve više užitka, pa je isto rekla i vaga. Šećer na kraju bio je kolega Renato, koji je u ured upao kao da je do sobe šefovih pomoćnika, metrima i metrima naše redakcije jedva čekao da izgovori radosnu vijest: “Wow, Birt, sve cure pričaju o tebi!”.

Je, je, svi smo mi kao samosvjesni, izgled nije važan, izgled/čovjek ne čini čovjeka, i baš nas briga. Ali, u životu svakog bivšeg debeljka postoji Renato, koji će mu reći da postoje i sve cure u firmi i pričaju o njemu. Ako zasluži to čuti.

“Najbolje najmanje pet kilometara na dan brzinom sedam kilometara na sat”

Ziju, to jest dr. Zijada Durakovića, svima predstavljam kao Tuđmanova liječnika iz doba dok je Tuđman bio zdrav. E, obavljajući nešto po centru naletio sam na Ziju. On je, kako doktoru i priliči, odmah primijetio da sam vidno smršavio.

“Trideset kila!” pohvalio sam se.

“Za koliko vremena?”

“Za četiri i pol mjeseca. Možda za pet mjeseci.”

“Uh, možda je to malo prebrzo. No zasad se držimo toga da je to sjajan uspjeh. Smijem li pitati kako si smršavio?”

“Svaki dan hodam najmanje deset kilometara, ne miješam bjelančevine i ugljikohidrate, što znači da jedem ili paradajz i mozzarellu ili jabuke i pršut, a iza šest ili sedam navečer samo voće, eventualno koji list ementalera.”

“Izvrsno! Bravo!”

Dugo se nismo vidjeli, pa smo slučajan susret iskoristili da popijemo kavu. Opet, kako doktoru i priliči, Zijo je apelirao da prestanem pušiti.

“I, čuj, menadžeri poput tebe često nemaju vremena za rekreaciju, ili se bar izmotavaju da nemaju vremena. Ali, odlično ti je krenulo, bilo bi šteta da posustaneš. Dakle, nemaš li vremena za deset kilometara, hodaj pet kilometara brzinom sedam kilometara na sat. To je vrlo zdravo.”

Štapovi za nordijsko hodanje, najbolja investicija u zdravlje svih vremena, i epohalno otkriće mišića

ŠTAPOVI ZA NORDIJSKO HODANJE, NAJBOLJA INVESTICIJA

U ZDRAVLJE SVIH VREMENA, I EPOHALNO OTKRIĆE MIŠIĆA

 

Na nasipu sam vidio nekoliko hodača sa štapovima. Većina vitki k’o maratonci, svima je držanje bilo bolje nego moje. Ravni kao da su metlu progutali. Razlikovali su se samo po trpljenju pogleda znatiželjnika poput mene. Nekima je smetalo.

Iz teksta objavljenog u Lideru saznao sam da se to zove nordijsko hodanje, da tom tehnikom čovjek troši i do četrdeset i šest posto više energije, te da štapove za nordijsko hodanje mogu nabaviti u Rost Športu u Domu sportova.

Razni izvori uglavnom se slažu da hodajući nordijski čovjek koristi devedeset posto mišića, da sat vremena nordijskog hodanja sagorijeva i do petsto kalorija, oko četrdeset posto više nego hodanje bez štapova. Nordijskim hodanjem štede se gležnjevi, koljena i leđa, nordijsko hodanje jača srce, puls je oko petnaest posto brži…

Kako god, dugo sam se opirao, ali tamo neke subote četvrtog mjeseca hodanja prevalio sam dvadeset i pet kilometara kao od šale. Hej!, pa to je nerentabilno. Naravno da to nije bilo bačeno vrijeme, jer sjedio, ležao ili hodao – razmišljam o poslu. Ali ipak, rekreiranje je trebalo oplemeniti većim naprezanjem. Otišao sam u Rost Šport i kupio jedine štapove koje su tog dana imali, Hagan Free Ride Premium. Bili su teleskopski, vrlo, vrlo lagani, s gumenim čepovimana krajevima. Koji se, ne hodaš li po asfaltu, nego u prirodi, mogu skinuti.

Kakvo otkriće! Nordijskim hodom prevalio sam jedva kilometar i morao sam napraviti pauzu. Ma, kao što su noge na početku priče jedva izdržale kilometar, tako su sad ruke bile nemoćne. Sve boli. Ramena, nadlaktica, podlaktica. Drugi dan krenuo sam na krug oko jezera, ali sam zamah rukom radio na svaka dva koraka. Izdržao sam tri četvrtine kruga, i bio sam toliko umoran da sam odmarao petnaest minuta i jedva završio krug.

U neuspješnim pokušajima mršavljenja isprobao sam nekoliko sprava iz televizijske prodaje. Kao i nekolicina mojih prijatelja, i ja sam ih samo kupio, a onda su u boljim slučajevima poslužile kao vješalice za odjeću, ili sam ih nekome poklonio. Da njemu zauzimaju prostor u stanu. Ovi štapovi za hodanje… – najbolja investicija u zdravlje svih mojih vremena!

Tijelo se s običnog pješačenja na nordijsko hodanje prilagodilo za tjedan dana, dramatično brže nego s nikakve aktivnosti na pješačenje. No, oduševljen sam bio već na prvim kilometrima prvog dana. Divote li!, osjećao sam mišiće. Cijele mišićne skupine. Leđne, ramene, trbušne, prsne, čak vratne. Ispod naslaga i naslaga sala, i godina i godina nepokretnosti, pravo arheološko otkriće, iskopine – mišići.

Noge su mogle izdržati koliko hoćeš. U rukama sam osjećao umor, ali koji mjesec kasnije i ruke su nekako izdržale rekord, dvadeset i šest kilometara i osamsto metara nordijskog hoda. Pri kraju rute osjetio sam ugodno peckanje u prsima. Kao da mi trening mišićna vlakna trgucka poput končića. Na kraju treninga, prije tuširanja, svratio sam u kafić na kavu i vodu. Zadovoljno sam se protegnuo i – skoro jauknuo od bola. Presjeklo me u trbušnjacima. Bit će da sam preforsirao, da je to bio preveliki napor.

“Slavi, čovječe! Nekoć si se bavio salom, a sad pričaš o mišićima”, reče frend.

Morao sam provjeriti javlja li se bol možda zbog štapova. Drugi dan, u početku nordijskog hodanja peckanja u prsnom košu nije bilo. Vratilo se na petom kilometru. U hodu sam sklopio štapove, prestao sam mahati rukama, i peckanje je odmah prestalo. O.K., tu smo.

Nekoliko dana sam šizio jer ne hodam nordijski, što sam iz sportaša degradiran u pukog pješaka, ali i to je za ljude.

Sudbina, powered by good shape

Poslovođa web dućana reče mi da knjige donesem u neboder, ulica i broj… I tako, dođem s torbom punom knjiga pred neboder, a ono broj nije taj. Birajući između nebodera i broja logično bi bilo odabrati neboder, ali ipak sam otišao ulaz dalje, odabrao sam broj.

“Aaaa, taj dućan vam je u neboderu”, rekoše mi na recepciji susjedne zgrade.

“Dućan? To vam je na desetom katu”, reče mi, napokon, recepcioner u prizemlju nebodera.

“Web shop? To vam je na drugom katu”, kazala je tajnica na desetom katu.

“Poslovođa? Nije ovdje. Izašao je van na sastanak”, nisam imao sreće ni na drugom katu.

Popunio sam otpremnicu, čekao desetak minuta, poslovođu nisam dočekao. Pa, neka bude, ostavit ću im knjige na povjerenje. A on i ja već ćemo se naći, da mi potpiše formular i donese ugovor.

Spustio sam se u prizemlje. Bila je zima. Sklonio sam se u stranu da ne smetam ljudima koji ulaze u liftove i izlaze iz njih, zakopčao jaknu, nabio kapu na glavu do ispod ušiju, omotao se šalom. I, samo da još zapalim cigaretu, eto nje. Nikad poljubljena žena iz moje prošlosti, iz najbolje proze i poezije, san svih snova. Na mjestu živ. Ljubav na prvi pogled, što se nas dvoje tiče, drugi put.

Jedan od onih trenutaka. Gotovo religijsko iskustvo. Kao da ti Bog dlanove pod noge postavlja kao stepenice.

O, kako mi je bilo drago što sam skinuo 30 kila. Da nisam, bio bi to samo slučajni susret. Ovako, s 30 kila manje, bila je to sudbina. Jer, kako reče karizmatik s Filozofskog, profesor Despot, “Svaka duša može biti svačija duša”, ali, nadovezujem se, svako tijelo ne može biti svačije tijelo.

E, što ti je zaljubljenost. Otišao sam dostaviti knjige na drugo mjesto. Ruke su mi se tresle. Bile su to najgrbavije posvete koje sam napisao.

“Što ti je, Tom?” pitali su.

“Žena, dečki! The žena!” odgovorio sam. “I, što je najbolje, suđeno nam je. Svaki otpor je uzaludan. Nekad je život Babe Ruth. U transu pokaže smjer, kamo će opaliti home run, i loptica stvarno završi gdje je najavio da će je ispucati.”

“Ošo Birt”, reče jedan od njih.

“Puk’o načisto”, drugi.

“Dečki, ako je i za što trebalo otrpjeti opasku da ste onomad nakon mog posjeta dva dana zračili kancelariju, onda je to ovo danas. S 30 kila više ne bih imao šanse. Nula, zero, fi, prazan skup. A ovako je suđeno. Izgledam točno kako tridesetsedmogodišnjak treba izgledati. Tri-četiri kile više, prosječno, taman da za mnom ne vrište sponzoruše i tinejdžerice, a privlačan sam onima od dvadeset i sedam do trideset i pet, koje znaju što žele i kako to postići, iz čijih stanova izlaziš s anđeoskim osmijehom.”

Oni su se valjali od smijeha, ja sam i dalje drhtavom rukom više slikao hijeroglife nego pisao posvete. I bio sam sretan ne zbog svakog kilometra, nego zbog svakog prehodanog milimetra. Poljubio bih svaki milimetar koji sam prepješačio.

Nekoliko dana kasnije ona i ja već smo se ljubili. Kao što rekoh, bilo je suđeno. I, kao što rekoh, da nisam skinuo 30 kila…

40kila.com