Godišnji odmor menadžerskog čovjeka

Na more sam došao s čvrstom namjerom da ujutro i navečer plivam bar kilometar. Skoro pa nula bodova.

Prvih nekoliko dana budio sam se oko podneva, a uspjeh je bio ako sam se uspio natjerati ustati iz kreveta i preseliti se na balkon, gdje bih surfao i surfao webom. Za plivanje nisam imao ni volje ni kondicije. Predvečer bih se natjerao u vodu, ali umorio bih se za nekoliko minuta. Nisam u komadu mogao preplivati ni trideset metara. Još neko vrijeme bih plutao, a onda bih izašao iz vode. Tristotinjak metara blagog uspona, tridesetak metara visinske razlike od plaže do apartmana svladavao sam radeći nekoliko pauza po minutu ili dvije. Penjanje na povratku u apartman predstavljalo mi je takav fizički i mentalni napor, da sam nevoljko silazio na plažu.

Na pola godišnjeg, po isteku prvog od dva tjedna, osjećao sam kako su mi ruka i noga i pola glave manje drveni, a i sluh mi se polako vraćao. Nisam mogao duboko udahnuti, ali bar me u prsima nije boljelo.

Vrativši se na posao čuo sam na oba uha, drvenost je gotovo sasvim nestala. Ali, sve si mi mogao reći, samo ne da moram smršavjeti. Roditelji i sestra su pokušali, a ja sam reagirao vrlo nervozno, zapravo razdražljivo.

“Sine, znaš li ijednog debeljka koji svuda hoda?”

Nedugo po povratku s godišnjeg pretrpio sam živčani slom. Treći u deset godina.
Probudio sam se oko podneva. Umjesto da se sav stresem jer sam prespavao dobar dio radnog dana, samo sam ležao i buljio u strop. Želio sam da mi šef kaže da je najbolje da odem iz firme. Da mi da otkaz. Ili da mi savjetuje da promijenim posao.
Ležao sam oko pola sata. Nazvao je. Nisam se javio. Pogledao sam propuštene pozive, naravno, zvao je nekoliko puta.
Nekako sam se natjerao obući i krenuti u redakciju. Opet je zvao, ali se opet nisam javio. Na minutu do ureda poslao sam mu poruku. Da bude i šef i frend i spusti se u kafić preko puta firme. Tako je i bilo.
Pozdravio je. Ja nisam. Da sam riječ progovorio, počeo bih ridati. Što u kafiću punom kolega nije zgodno. Neko vrijeme obojica smo šutjeli.

Burn out, ali prijatelj me treba

“Jesi ručao?” pitao sam ga. Suza mi je kliznula ispod sunčanih naočala.
“Nisam.”
“Odi ti jedi, a dok se vratiš ja ću se nekako srediti.”
Baš kako treba, da ne izazove eksploziju, otišao je bez riječi. I, što je vrlo važno, bez dodira. Ni tapšanja po ramenu, ni onog frajerskog udaranja stisnute šake o šaku. Točno kako treba.
Vratio se, a ja sam se sredio taman da mogu slušati. Recimo, slušati s razumijevanjem. Onako, da kužim o čemu se govori.
“Vidi”, počeo je Boro, “ti bi sad najradije dao otkaz, a veliko bi ti olakšanje bilo i da ga dobiješ.”
“O, da.”
“Nažalost, ništa od toga. Trebam te.”
“Fuck!”
Jedan ili dva sloga bila su prava mjera. Trećim bih se rasplakao.
“To što se s tobom događa klasični je burn out. Iz knjiga. I, čemu služe prijatelji nego da stvari učine gorim. Ja sam to proživio dva puta i oba puta sam problem riješio promijenivši posao. To bi bilo najbolje i za tebe, ali trebam te. Poštujem svaku tvoju odluku, ali želim te ovdje.”
“OK.”
“Izdrži još nekoliko mjeseci, a poslije ćemo vidjeti. Ili smanjenje opsega posla, ili novi opis posla, nešto ćemo smisliti…”
“OK.”

Predebeo za trčanje

On je otišao natrag na posao, a ja na autobus. Nisam, kao inače, presjeo na tramvaj, nego sam otpješačio na nasip; Zagreb ima lijepo šetalište uz rijeku. Jedva sam prehodao kilometar. Mokar do kože, boreći se za dah, sjeo sam na klupu da bih odmorio. No, bar nešto, konačno sam uspio duboko udahnuti.
Sjedio sam i razmišljao. Pokušao sam se sjetiti kad sam se zadnji put bavio sportom. Godine i godine su prošle. Do šeste godine živio sam na selu, gdje su se djeca po cijele dane igrala vani, jela kao vukovi i bila vitka. S deset godina počeo sam trenirati tenis, a kasnije sam, po cijele dane između treniranja skoka u vis, igrao nogomet i košarku, manje odbojku i stolni tenis, i tako sve do fakulteta. Slijedile su tri gladne ratne godine, da bih u dvadeset i drugoj, 1992., od gladovanja mršav kao štap, počeo raditi kao sportski novinar. Među ostalim, pokrivao sam odbojku. Oporavivši se, vrativši dio kila, s odbojkašima sam igrao tenis, što je nakon njihova odlaska iz Mladosti u inozemstvo, a i zbog mojih čestih putovanja, prestalo 1996. godine. Tada je počelo moje propadanje. Posao, nakon posla odlasci na pića, loša hrana. Postupno, sa 70 kila udebljao sam se na 134. Ovo je, po svemu sudeći, bio ili kraj slabosti, ili moj kraj. Sad ću nešto učiniti sa sobom, ili me neće biti.
Stari mi je iks puta znao reći: “Sine, poznaješ li jednog jedinog debeljka koji svuda hoda?”. Svjestan da sam predebeo za trčanje, da gležnjevi, koljena, kukovi i kičma trčanje ne bi izdržali, pokušavajući me nagovoriti da se spasim govorio mi je o konobaricama i konobarima koji ne nose teške terete, ali zbog posla stalno hodaju, i svi su vitki (to jest postotak vitkih je tako velik da kažemo da su svi vitki), o prijateljima i poznanicima kojima je hodanje bilo jedina rekreacija, a sjajno su izgledali. Godinama je on savjetovao, pričao, gotovo preklinjao da se spasim, plašio me posljedicama.
Tog dana, na putu do stana, u dućanu nisam kupio ni čokolade, ni pivo, ništa što deblja. Nego paradajz i mozzarellu, i jabuke.

Tri neuspješna pokušaja mršavljenja, by the book. Prvo čarobna juha od celera

Naravno, na putu od 70 do 134 kile nekoliko sam puta pokušavao smršavjeti izgladnjujući se.

Prvu dijetu preporučio mi je Nedjeljko Šević, zvani Beg, kolega koji je prelomio knjiški blok dvije moje knjige. Navratio sam mu u studio i zaprepastio sam se vidjevši da se prepolovio. Pitao sam ga kako je uspio. “Nećeš biti gladan, a skidat ćeš kile”, ohrabrio me je. “Čarobna juha bazirana na celeru, koji valjda izvlači vodurinu, stvarno je dala rezultate. Dakle, te juhe smiješ jesti kad god hoćeš i koliko hoćeš, jednom na tjedan počastiš se srednje velikim biftekom s paradajzom, jednom bananama. Kava isključivo bez šećera.”

Dao mi je recept. Skuhaj glavicu zelja, korijen od kilogram celera, dvije paprike, tri glavice luka ili poriluka, litru pasata od paradajza, dvije kocke za juhu. I to je to. Te juhe smijem jesti koliko god hoću, kad god hoću. Jede li mi se u ponoć, u tri ujutro, nema problema, dolovce kad god poželim. Ali, ne smijem jesti ništa drugo, osim, četvrti dan smijem ručati biftek ili kakvu govedinu, ne više od četvrt kile, a s tim smijem pojesti i šest paradajza. Peti dana dopuštene su tri banane.

Doista, kile su padale da ti pamet stane. Ali. Ali, čim sam se dva puta pošteno najeo, vratio sam kilažu.

“Priznaj, ti bi sad ubio za komad mesa”, nije mi pomogla ni dijeta brončanih iz ’98.

Još za vrijeme jedenja čarobne juhe, koja mi se, iako sam gubio i četiri kile tjedno, zgadila nakon mjesec dana (povraćalo mi se od pogleda na nju), drugu dijetu mi je preporučio tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, Vlatko Marković.

“Priznaj, ti bi sad ubioza komad mesa”, reče mi tada Marković.

“Da. Kako se to kaže, ako ne bih umro, ubio bih za komad mesa”, našalio sam se.

“E, sad ću ti reći za dijetu kojom sam naplatio mnoga pića od naših reprezentativaca…” Ne zaboravite da su ti reprezentativci ’98. bili treći na svijetu, da među njima ima osvajača Lige prvaka, respektabilnih bundesligaša, polubogova Serie A, najplaćenijih na svijetu…

Uzeo je komad papira i na brzinu, dan po dan, ispisao jelovnik za cijeli tjedan. Dakle, prvi dan meso na žaru, drugi dan meso na lešo, treći dan zelena salata s kuhanim jajem, četvrti dan riba, i tako dalje, do sedmog dana jedenja samo mesa. I ta je dijeta funkcionirala dok sam je se pridržavao, ali vratio sam kile čim sam se dva puta pošteno najeo. Mislio sam, valjda sva gladovanja imaju smisla treba li čovjek skinuti nekoliko kila koje je dobio jer ili neko vrijeme nije kalorije spaljivao kretanjem, ili je jeo više nego što se rekreirao. Pa se samo treba dovesti u red. Sportašima ta dijeta rješava sve probleme, ali ne i nama uredskim tipovima.

A onda sam shvatio. Problem sugerira rješenje, izgladnjivanje sugerira kretanje

Treći recept za mršavljenje mi je izdiktirao kvartovski dobri duh Puška, istinski sportaš tijelom i dušom, restorater, bolji kuhar, a još bolji čovjek. Slušajući njegov savjet nisam miješao bjelančevine i ugljikohidrate, nisam jeo iza sedam (ili nekih dana iza osam) navečer, a ako bih se baš zaželio pizze, onda bi pizza bila jedino što sam tog dana pojeo. I opet isto. Dva dana se ne pridržavaš asketizma, i vratiš kile…

Pokušavao sam prevariti prirodu dijetama bez vježbanja. Problem sugerira rješenje. Kreći se.

Nekoliko sam puta kupio razne sprave za vježbanje iz televizijske prodaje. Spravu za trbušnjake sam tri dana nakon kupnje, s izlikom da udara u parket i da buka smeta susjedima, poklonio prijatelju. Bila je glomazna, u ionako pretrpanoj garsonjeri samo je smetala. Kupio sam i sobni bicikl, pa sam neko vrijeme utakmice gledao vozeći, a ne sjedeći ili ležeći. Bicikl je čak neko vrijeme služio kao vješalica za odjeću, ali i njega sam poklonio. Sestri. Probao sam i nekakve tablete za mršavljenje. Pomagale su samo ujutro, jer bih ujutro čim bih ih popio trčao na WC…

Ali, ovaj put je bilo drukčije. Stvarno drukčije. Kao što se u Devetoj simfoniji Oda radosti prvo pojavljuje tek kao nagovještaj pobjede, tako se, usprkos demotivirajuće, deprimirajuće malaksalosti nakon manje od kilometra hoda, u moju svijest konačno probila rečenica “Sine, poznaješ li jednog jedinog debeljka koji svuda hoda?”. Odlučio sam, ali ovog puta sam čvrsto odlučio da ću pješačiti u svakoj prilici. I to, po pravilima rekreacije. Ako mogu prehodati samo pet metara, hodat ću pet metara i odmoriti. Pa novih pet metara! Navikavat ću organizam na sve veće i veće napore, pa da vidimo kako će ispasti, što će od toga biti.

Ogledalo laže, možda i vaga, ali odjeća sigurno govori istinu

Hajde, da vam odmah kažem što vas najviše zanima: smršavio sam 27 kila za četiri mjeseca.

Prvih mjesec dana nisam se usudio stati na vagu. To je kao vojnikov sićometar u prvim danima odsluženja roka. Što, da stanem na vagu i vidim da više nemam 134, nego 133 ili 132 kile? Jednako depresivno. A i te vage… Vrag bi znao kolika im je tolerancija. Da vaga koja košta pedesetak ili stotinjak kuna može biti precizna, pih!

Neprijatelj je i ogledalo. Prvo zato što je odraz u njemu vjeran, a onda zato što je odraz optička varka. Nije zafrkancija. Na samom početku mršavljenja doista sam bio debeo. Jedan kroz jedan, debeo. Međutim, kako sam mršavio, tako sam sam sebi izgledao sve deblji. Salo mi je prvo nestajalo tamo gdje je zadnje nastalo, s lica. I to sam vidio za tjedan i pol. Super. Onda sam skidao mast s nogu, zbog čega sam izgledao kao da je na čačkalice nabodeno bure.

A bure je posebna priča. S njega sam salo skidao sloj po sloj. I to prvo s prsnog koša, tako da trbušina bude prekrasno istaknuta. Trbušina, i salo na bokovima. Dalje, kao da je salo netko skidao stružući ga lopaticom, mašćuvara je silazila s bokova. Što je još jače isticalo trbuh. Na kraju faze nestao bi i sloj masti s trbuha.

I tako u krug. Skidanjem idućeg sloja sala s prsnog koša opet mi je trbuh izgledao veći nego što je. Skinem sloj s boka, pa mi trbuh izgleda još veći, i tako dalje i tako dalje.

Zato sam vjerovao samo remenu, i živio sam za jutra u kojima bi mi hlače spadale da nisam na remenu probušio novu rupu. Skidao sam rupu na remenu za mjesec.

Vagao sam se isključivo nakon što bih morao probušiti rupu na remenu. Nakon četvrte rupe, nisam urlao od sreće, nisam pustio suzu, ali sve izraze oduševljenja odradio sam u sebi: 107 kila! Wow, 27 kila manje za samo četiri mjeseca.

Evo kako.

Malo sam usavršio Bollettierijevu metodu

Četiri mjeseca preskakao sam doručak, za ručak sam jeo paradajz i mozzarellu, a za večeru jabuke s ementalerom, ili jabuke s pršutom, obavezno uz čašu crnog vina. Čaša je decilitar. Prestao sam piti pivo. No, nisam se odrekao alkohola, nego sam u društvu pio bevandu, crno vino s vodom. Čak se nisam ni suzdržavao, nisam preskakao runde, u društvima bih popio i pet ili šest bevandi, dok kod kuće nikad ne bih popio više od čaše. Za ta četiri mjeseca nisam pojeo ni jedan kolač, ni jednu jedinu čokoladicu, ni gram kruha (na redakcijskoj proslavi rođenja koleginog djeteta uzeo sam samo dva lista pršuta i isto toliko sira, tek toliko da ne bojkotiram veselje). I hodao sam.

Pročitao sam da je veliki teniski trener Nick Bollettieri rekao: “Nikad ne gubi tri puta zaredom. Izgubiš li dva puta, pronađi apsolutnog početnika i pregazi ga. Osjećat ćeš se bolje”. Ne znam je li stvarno to rekao, ili je neki medij rečenicu objavio zato što dobro zvuči. Ali… Coach, kad sam u New Yorku tražio Mirjanu Lučić nisi mi dao ni izjavu, ali za ovo ti hvala iz dubine duše. Velika je to, velika misao. Nebrojeno puta sam citirao tu rečenicu, ali ovaj put sam savjet odlučio primijeniti. Ne baš doslovno, ali skoro doslovno pavši od umora nakon kilometar hoda opet sam se sjetio Nicka. Godinama i godinama sam gubio, ne pronalazeći apsolutnog početnika kojeg bih zatukao u crnu zemlju i osjećao se bolje. Dovukao sam se kući, legao na kauč, malo buljio u strop i zarekao se. Ne nakon dva poraza zaredom, svaki dan ću pronalaziti suparnika kojeg ću pregaziti i osjećati se bolje. Naravno, sebe.

Sam sebi bio sam suparnik baš po mjeri.

Iznenadio sam se što sam već za tjedan i pol mogao prehodati oko tri kilometra bez pauze. Krajem prvog mjeseca ohrabrio sam se, odlučio sam hodati od redakcije do kuće, nešto manje od osam kilometara. Dogovorio sam se sa sobom da ću hodati koliko mogu, pa ću sjesti na autobus ili, ovisno gdje me svlada umor, pozvati taksi. Više sam se nego ugodno iznenadio prehodavši cijeli put od posla do kuće bez pauze.

Svaki dan sam se s pola kući vraćao pješke.

A dalje… Dalje je bila poezija.

Što je to vrijeme, iliti aktivnost pobjeđuje stres

“Jesi ti to smršavio?” pitao me top menadžer, nevažno tko, nevažno u kojoj branši radi, vidjevši me mjesec dana nakon što sam počeo hodati.

A joj, smršavio sam rupu (rupetinu!) na remenu, mršaviji sam dva centimetra, no toliko sam debeo da mršavljenje nije očito…

“O, da”, rekoh ipak zadovoljno, “rupa na remenu manje.”

“Kako? Trčiš? Mene je trčanje preporodilo.”

On je uvijek pazio što jede. Ma, pazio je i što pije – često samo vodu – a kamo li što i koliko jede. Ono malo zdravih obroka što sam pojeo godinama se debljajući pojeo sam s njim. Bezmasno meso, uglavnom puretina ili teletina, sa salatom, ili svježi kravlji sir sa salatom. Najnezdravije što je pojeo u mom društvu, ali tek koji put, pizza margarita. Podrazumijeva se, mala, s vodom. Ne pamtim da sam ga ikad vidio da jede nešto slatko. Njega je također mljeo stres. Stotinjak telefonskih poziva na dan, stotine tisuća kilometara za volanom, dani, tjedni i mjeseci na aerodromima i u avionima…

Stjecajem sretnih okolnosti prijateljica njegove obitelji je psihologinja. Ona mu je rekla da je njegov jedini problem stres, a lijek za to je fizička aktivnost. Top menadžer je tu i tamo, recimo prosječno jednom na tjedan, igrao nogomet s društvom iz djetinjstva. Znamo kako to ide. Najteže stvari na svijetu su naći trećega za preferans, ili četvrtoga za belu. Nogomet? Previše ljudi za pronalaženje. Psihologinja mu je preporučila trčanje. Ona njemu, a on meni.

“Nažalost, bojim se da moji raštimani zglobovi ne bi izdržali trčanje. Hodam, i jedem samo paradajz s mozzarellom za ručak, i jabuke s malo pršuta za večeru. Nekad obratno”, nasmijao sam se.

“Ma, ako ti hodanje pomaže, samo ti hodaj”, reče moj frend. “Otkako trčim, malo što me može iznervirati…”

E, da, točno sam znao o čemu govori.

Već u prvom tjednu pješačenja uočio sam da više nisam razdražljiv. Htjedoh reći, jedan od najčešćih izgovora ljudi koji ne vježbaju je želja da što više vremena provedu s obitelji. Međutim, što je to vrijeme? Jesu li to tri sata ležanja na kauču i drečanja na svaki šum, prigovaranja ženi što joj je kosa iza a ne preko uha, te da što papuče rade uz lijevi umjesto desni rub fotelje, ili su vrijeme dva sata nakon rekreacije, a da ti u ta dva sata ništa ne smeta, da imaš strpljenja i za ženu i za djecu, da te baš ništa ne može izbaciti iz takta? That’s my point! Stres na poslu bio je isti, ali ja nisam bio isti. Nije bilo pitanja na koje bih reagirao nervozom, napadom.

Cijeli stadion je ustao i pljeskao mi

Maraton me je naučio da ovacije možeš zaslužiti ili pobijedivši sve, ili pobijedivši samog sebe. U vrlo kulturnim skandinavskim zemljama publika često ustajanjem čestita svim maratoncima, neovisno koje mjesto osvojili, ali inače tom gestom počaste samo osvajače medalja – i borce koji u stadion utrče zadnji, recimo četiri sata iza pobjednika.

Drugog mjeseca pješačenja odvažio sam se na krug oko jezera, Jaruna. Za rekreativca početnika, to je ravno Columbovom otiskivanju preko Atlantika. Nisam imao pojma koliko je to kilometara, ni kako će moj organizam podnijeti rutu. Hm, nije podnio. Negdje na pola staze noge su mi bile teške. Koraci kratki, naprezao sam se, ali nisam si dopustio sjesti i malo predahnuti.

Na kraju puta osjećao sam se kako se valjda osjećaju maratonci u stadion ulazeći slavljeni pljeskom gledateljstva. Da, cijeli je stadion ustao da mi pljeskom i glasnim ovacijama čestita na pobjeđivanju sebe. Nije. Ali kao da je.

Večerao sam jabuke s malo pršuta, popio sam čašu crnog vina, i osjećao sam se kao kralj svijeta. Zapravo, ne kao, bio sam kralj svijeta, a biti kralj svog života, istrebljivač vlastite slabosti, sve je što mi je te, i ne samo te večeri trebalo da bih doista bio kralj svijeta. Dotad sam bio uvjeren, a od te večeri siguran da je strijela odapeta i da leti ka cilju, da je mašćuvari presuđeno, a presuda je neopoziva. Strašno dobar osjećaj.

Da baš ne zrače kancelariju zbog mene…

Ušao sam u ured mojih brokera i… da bar imaju tepih, a ne parket. Znoj je kapao, i kapao, i kapao s mene, praveći mi pod nogama lokvu veličine razglednice, pa kancelarijskog papira. Kapi su se od poda odbijale do negdje ispod koljena. Na fotelju sam sjeo pazeći da se na naslonim, jer su mi leđa nakon što sam skinuo ruksak bila mokra fleka.

“Pa, dobro, Birt, prošli put smo nakon tvog posjeta morali dva dana zračiti kancelariju, a sad si nam odlučio uništiti i parket i cijeli inventar”, reče analitičar. Reče ozbiljno, trudeći se da zvuči kao šala, ostali su se kidali od smijeha i prizora.

“O.K., O.K., promijenit ću parfem”, i ja sam se trudio zvučati kao da se šalim.

“…”

Izgleda da sam to rekao previše ozbiljno, a financijaši su skloni shvaćati doslovno.

“Shvatio sam, shvatio sam…”, umirio sam ih.

Šalu na stranu, svuda sam pješačio. Ponekad bih i ušao u autobus ili tramvaj, ali više nisam mogao podnijeti gužvu, ni stajanja na semaforima. U autobusu ili tramvaju osjećao sam se okovanim, potpuno bespomoćnim. Izdržao bih dvije stanice, izašao, i uživao u slobodi otvorenog prostora. Jednostavno, na sastanak bih krenuo dovoljno ranije. Za samo nekoliko tjedana premjerio sam, baždario sam sve rute kojima sam se kretao, i stizao bih u minutu točno, ili malo ranije.

Nevolja je što je posljedica ustrajnog pješačenja sve veća i veća moć organizma. Čovjek i ne primijeti koliko brzo hoda. Uopće se nisam znojio, sve dok ne bih stao. A onda bi znoj provalio iz mene.

Kompromis, na sastanke na kojima nisam smio smrdjeti po znoju vozio bih se taksijem ili tramvajem, ali gdje god sam mogao, i dalje sam pješačio.

40kila.com