Ne možeš se seksati koliko možeš jesti

Malo kad sam se nasmijao čitajući novine kao pročitavši u 24sata da otkopčavanje grudnjaka jednom rukom topi dvadeset i dvije kalorije, zahtjevni tantrički položaji devet stotina i sedamdeset dvije, a oblačenje u žurbi, dok roditelji kucaju na vrata, tisuću i dvije stotine i osamnaest kalorija. Seks dvadeset minuta na tjedan tijekom cijele godine spaljuje kalorija koliko i stotinu i dvadeset kilometara laganog jogginga. A jasno je što je čovjeku ugodnije…

Istina.

Međutim, pet mjeseci bajke mog života, 2008. godine, označilo je i kraj bajke mog mršavljenja. Tri najbolje stvari na svijetu su piće prije, i cigareta poslije. Vrlo često bismo kod mene popili butelju crnog. Rijetko popola, uglavnom bih ja popio dvije trećine boce. Znali smo tamaniti i dosta pelinkovca, pojesti čokoladu ili dvije. A onda ručkovi i večere. Uglavnom teška hrana. Ako ona naruču mesinu, pa ne mogu jesti paradajz i mozzarellu, da mi se cijeli restoran smije. I njoj. Obavezno vino ili pivo, uvijek kolač, kava. Najkraće rečeno, da ponovim naslov poglavlja, stvarno se ne možeš toliko seksati, koliko možeš jesti.

Za tren oka sam dobio 6 kila, dakle dogurao do 110, a nakon prekida još brže stigao do 115. Ta je veza, ljubav, bila tako veličanstvena, da je i prekid bio prekrasan, pa nisam pribjegao tipičnom uniseks manevru, cuganju. Ali, recimo da je nadomještanje stvarnih vrijednosti hranom učinilo svoje.

Kancelarija u prirodi. I, da, vremena za rekreaciju ima

“Čuj, mislim da njih ne bismo trebali opterećivati zabranom konkurencije. Šteta je već počinjena, dvije redakcije već imaju naš know how. Ne damo li im da zarade sa strane, bit će nesretni, i na kraju će se to nama obiti o glavu. Na tebi je samo da im taj ustupak dobrano naplatiš.”

“Znaš, glavna fora u internetskom oglašavanju sad ti je click through. Oglašivači sve više paze na što troše. I, dok se ne uvjere da im je oglas tu i tu koristan, nema posla. Teška borba. Ne zanima ih koliko je ljudi vidjelo oglas, nego traže konkretne dokaze da je oglašavanje korisno.”

“Hm, naglašavanje na sastanku da ćemo prije ili kasnije dobiti konkurenciju… Dobra ideja! Da, i to da će nakon toga preživjeti, ne prosperirati, nego preživjeti, samo najbolji.”

Dakle, ovo je glavni urednik jednog od najnagrađivanijih medija u svijetu, 24sata, trima sugovornicima izgovorio kružeći na savskom nasipu oko mostova. Tu sam vidio šansu da prvu dušu pridobijem na svijetlu stranu.

“Vidiš”, rekoh mu, “sve ovo si mogao obaviti i u zagušljivom uredu. Ili u kafiću, u kojem bi popio četiri-pet piva. Ili, najgore, u restoranu, gdje bi se prežderao. I opet popio tih pet-šest piva.”

“Mislim da znam kamo ovo vodi.”

“O, da. Znaš. Nemam vremenaje izgovor. Prijeđi ti lijepo k nama rekreativcima.”

Nije postao hodač. Odabrao je pilates. Ali, prešao je na svijetlu stranu. Hoću reći, u mnogim, mnogim slučajevima laž je da nemaš vremena za rekreaciju. Nije istina da moraš biti u uredu, nije istina da nemaš vremena za rekraciju. Meni je tu foru nemoguće prodati. Kad god bi mi netko rekao da nema vremena za rekreaciju, ispričao bih mu kako sam i ja to govorio. Godinama sam doslovce uzimao papir i olovku, ispisivao dobronamjernim ljudima kako izleda moj dan, gotovo trijumfalno poentirajući da tu nema seknde za rekreaciju, a kamo li sati. Onda sam završio na hitnoj, pa živčani slom, i nekim čudom, u tim istim danima, na istom poslu, odjednom se stvorilo vrijeme za hodanje.

El karnitin

Jedan od mojih najboljih prijatelja radi za financijsku industriju. Petkom predvečer njegovi kolege most koji City dijeli od common Londona prelaze teturajući. Jeziv stres. Pet dana se investicijski bankari moraju kontrolirati, zavrjeđivati plaće od sto tisuća ili milijun i nešto sitno funta na godinu, a onda je, u petak predvečer ili navečer, otprilike svaki treći ili četvrti u stanju hodati pravocrtno. Dobro, možda pretjerujem, ali dva sata nakon kraja radnog tjedna pijani su k’o zemlja, i laka su meta i za binge girls, a kamo li za njihovom statusu prikladnije vrhunske profesionalke.

Moj prijatelj nije na vrhu piramide zarada, ali kaže da je stres na svim razinama isti. Borba na život i smrt, strašna konkurencija, plus hipotekarna kriza i recesija u kojoj su tisuće i tisuće iz branše postale višak. I ma koliko zarada bila više nego dovoljna za zdravu prehranu, vremena je jedva i za junk food, a posao je malte ne cjelodnevan, pa se rekreiraju samo najdiscipliraniji među njima. U vrijeme najgore krize u njihovoj branši on i prijatelji nisu se šalili govoreći da se radi bitno manje nego prije, od sedam ujutro do sedam navečer. Stvarno se toliko radi. Podrazumijeva se da samo sretnici na transport od stana do posla i natrag gube manje od sat vremena. S obzirom na to da moj prijatelj u hrani uživa toliko da mu je roštiljanje najdraži hobi – s godišnjeg odmora donese više fotografija mesa koje je ispekao nego ovjekovječenih prijatelja – protiv svog poroka morao se boriti inzistirajući na stanu u zgradi s teretanom.

On mi je otkrio, tada nisam znao kako se to piše, el karnitin. Rekao mi je da ga se u apotekama može kupiti bez recepta, u tabletama i ampulama. Preporučio je ampule. Uvjeravao me je da ta tvar silno ubrzava mršavljenje, ali nema smisla piti el karnitinako nisi u stanju vježbati najmanje sat i pol bez prekida. Treba ga uzeti pola sata prije treninga, a djeluje pola sata nakon početka vježbanja. U Londonu još i pazi koliko jede, ali na godišnjem ne može odoljeti janjetini, kobasicama, ribi… No čim se vrati u Englesku za mjesec dana sredi liniju zahvaljujući el karnitinu. Naravno da sam morao probati.

L-carnitine pomaže, express mršavljenje

Otišao sam u apoteku i pitao imaju li el karnitin.

Naravno da imaju. Imali su samo Multipower, ali nisam se žalio.

Kako je prijatelj sajetovao, nisam kupio tablete, nego tekući, pakiran u baždarenim epruvetama. Svaka epruveta, tri doze.

Dakle, pukim hodanjem najmanje deset kilometara na dan, preskačući doručak, jedući paradajz i mozzarellu, jabuke i pršut, jabuke i ementaler, nikad ne večerajući iza sedam navečer, skidao sam rupu na remenu za mjesec dana.

Nordijsko hodanje i L-Carnitine? To majka znanost dvaput ne rađa, rupu na remenu skidao sam za tjedan dana. Ako bih si dao oduška, i nordijski hodao češće petnaest nego deset kilometara na dan, pazeći samo koliko, ali ne pretjerano pazeći što i u koje doba dana jedem, dopuštajući si pokoji sendvič, tjesteninu ili krumpir, rupu na remenu sam skidao za dva tjedna.

“Znaš, ipak ćeš negdje u knjizi morati priznati da si tu i tamo i hodao”, pucao je od smijeha moj prijatelj financijaš slušajući moje oduševljenje L-Carnitinom.

“Misliš, kao vi bankari u ugovorima, makar sitnim slovima, da ipak priznam da nije samo kemija, nego da sam ipak malo morao i hodati?” i ja sam se šalio.

Pohvalio sam se rezultatima, mršavljenjem na očigled, gledaš u ogledalo i ne vjeruješ očima kako se salo topi s kukova i trbuha, prijateljici, liječnici. Rekla mi je da L-Carnitine ne bih trebao uzimati dulje od tri mjeseca. Ali, i nije mi ni trebalo više. To mi je mast spaljivalo bitno brže.

Nažalost, lakoća skidanja kila, kombinirana dosadom hodanja, bila je formula naglog debljanja. Tad još nisam znao o čemu se zapravo radi, a evo kako sam si laskao ne znajući da grabim ka ozbiljnim zdravstvenim problemima.

To može samo Agassi. I svi mi u solidnoj kondiciji

Agassi je bio najveći. Prvo najveći talent koji nije ništa osvojio, ništa veliko, da bi osvojio sva četiri. Agassiju se, u najplemenitijem smislu riječi, može zavidjeti. Razdjevičio Brooke Shields (valjda je on), oženio Stefi Graf…

Nakon što je pobijedio prokletstvo, pobijedio Ivaniševića i osvojio Wimbledon… taj je radio što je i kako je htio. Malo slatkog života, udeblja se, pa mu se prohtije opet biti u savršenoj formi. I bude. Za njega je rang lista bila puko šetalište. Zbog lakoće titranja između dojma neupućenih da mu je karijera pri kraju i briljiranja divile su mu se valjda desetine milijuna. Ali, to je lako.

Dok sam bio debeo, a nejake volje, nekoliko puta sam u napadu bijesa na sebe odlazio na zid. Kleo sam se da ću udarati lopticu dok u zidu ne probušim rupu, ali ne bih dugo izdržao. Najgori je osjećaj ne biti umoran, a nemati snage ubitiserekreacijom. To je stvarno ružan osjećaj, biti u tako lošoj kondiciji da se ne možeš ni pošteno umoriti vježbanjem, jer nemaš snage za više od nekoliko minuta.

Draga i ja smo voljeli slatko živjeti. Teška hrana, nešto lakša cuga. Ali, tu nastupa povlastica muškarca u najboljim godinama, a u kondiciji boljoj od godina. Najbolji je osjećaj ubiti serekreacijom, a ipak ne biti umoran. Biti u tako dobroj kondiciji, da kalorimetar nakon jednog jedinog dana kaže da si spalio deset deka mašćuvare, u prsima nema onog metalnog osjećaja, mogao bi vježbati još satima, a zapravo nisi umoran. Nego se, naprosto, osjećaš kao milijun dolara.

Nekad sam mislio da to mogu samo frajerčine poput Agassija. Da se tu radi o nadnaravnim moćima, da se s tim rađa. Danas znam da mu je Bog dao forhend, bekend i retern kakav se ne pamti. Ali, ni mi ostali nismo loše prošli. Bog nam je dao da, ako smo u dobroj kondiciji, kao od šale za mjesec dana skidamo dvije rupe na remenu. Nema ništa ljepše od slobode dobivanja koje kile više, jer znaš da ćeš ih skinuti dok kažeš keks.

Prije cijene neznanja, još malo laskanja koje vodi u probleme…

“Sine, pa ti i Gattusso imate isti učinak!”

“Koliko pretrče igrači u Ligi prvaka?” pitao me je Stari.

“Recimo da je osam, devet kilometara zadovoljavajuće, sve iznad deset je jako dobro, a Gattusso valjda pretrči više od jedanaest.”

“Broji li se isključivo trčanje, ili…?”

“Ne. Kompjuter izbaci sve podatke. Koliko laganog trčanja, koliko sprinta, koliko hoda, pa i koliko je sekundi ili minuta igrač stajao na terenu.”

“Super! Ti za sat vremena prehodaš sedam kilometara, dakle za sat i pol, koliko traje nogometna utakmica, deset i pol kilometara. Sjajno!”

“Sa sudačkim dodatkom prehodam koliko Gattusso pretrči”, našalio sam se.

Našalio sam se, ali zapravo nije šala.

A ni ovo nije šala… Prvi čovjek koji je tisuću i petsto metara preplivao za brže od petnaest minuta, Vladimir Salnjikov, rekao je: “Svima mogu dati planove svojih treninga. Samo, pitanje je tko te planove može ispuniti”. Ja, pak, svima dajem plan svojih treninga, a svi ih, uvjeren sam, baš svi ih mogu ispuniti i uživati u svojoj sličnosti s Gattussom.

Jedino, mislim da ne bi bilo dobro da svi ispune moj plan za mršavljenje, jer uskoro ću pisati o ozbiljnim zdravstvenim problemima.

Planinarenje, topljenje sala u realnom vremenu

Prijatelj je planinario. Ništa spektakularno, ništa opasno, nikakve sajle, ne alpinizam, nego krasno hodanje uzbrdo i nizbrdo, u prirodi.

Godinama me nagovarao, da bih konačno, jer mi ni hodanje ni nordijsko hodanje nije predstavljalo nikakav napor, pristao s njim i njegovim društvom otići na planinu, na Sljeme. Za razliku od hodanja po ravnom, gdje bih jednostavno dostigao najveću brzinu koju se hodanjem može dostići, recimo osam kilometar na sat, i lako bih je održavao a da mi se puls skoro nije mijenjao, penjanje je bilo otkriće. Odmah sam se zadihao. Iako je prvi dio uspona bio vrlo blag, nisam mogao pričati u hodu. Taj blagi uspon za mene je bio veliki, veliki napor. Ali, kao i na početku hodanja po ravnom, stao bih. Plus, uživao sam u prekrasnoj prirodi, pio sam izvorsku vodu. Zrak je bio otkriće. Mi ljudi iz gradova zapravo nemamo pojma što je to čist zrak. Svjež, i čist. Uživao sam, udisao sam punim plućima. Na pola svladavanja šesto metara uspona napravili smo pauzu, a onda je slijedio za mene grozno teški uspon do planinarskog doma. Morao sam stati svakih pedesetak metara. Iako na jedvite jade, bar desetak puta razmatrajući odustajanje, ipak sam se – opet osjetivši onaj krasni metalni okus napora u plućima – popeo, i pojeo najslađi grah s kobasicom i popio najslađe pivo u životu. Sve mi je bilo novo, pa sam se iznenadio da je silaženje s planine podjednako naporno. Lakše je, ali i ono umara. Penjući se naprežeš motor, u silasku rade amortizerii kočnice.

Za moju volju najvažnije je bilo što sam u podnožju uspona zategnuo remen, a kod planinarskog doma nisam baš skinuorupu, ali pola rupe jesam.

Žderanje, a pola kile manje

Evo nas u svibnju 2009. godine. Nikako se ne uspijevam spustiti ispod 115 kila. Na svu sreću, znatno više vremena sam mrvicu iznad 115, nego što sam mrvicu ispod 120.

Mjesto radnje, Bjelolasica. Foto safari sa Štefom. Onim koji mi je komplimentirao da ne smrdim.

U petak navečer popio sam pet piva. Čekajući večeru pojeo sam dosta kruha. A onda, za predjelo carbonara, glavno jelo teletina s pečenim krumpirom, miješana salata, pa dvije krempite. Naravno, dva Velebitska piva nakon večere.

Subotnji doručak, dva jaja na oko, potom i zadnji ostatak omleta, tri hrenovke, pahuljice s mlijekom.

Tri sata pješačenja po šumi, to jest foto safari. Za čovjeka koji se prvi put susreće s kamenjem, teren prilično nezgodan. Dosta sam energije trošio na puko održavanje ravnoteže.

Prije ručka dva Velebitska i Schweps, a potom veliki biftek s jajem i povrćem, naravno uz pivo, dva kolača sa sirom i orasima.

Onda opet dva sata foto safarija.

Prije večere Velebitsko, za večeru juha, dva velika komada piletine s pečenim krumpirom, salata, a kolača s orasima i čokoladom pojeo sam toliko da se Štefu gadilo gledati kako ih tamanim.

Doručak, pun tanjur omleta i hrenovki, pahuljice, pa kući.

Čim sam ušao u stan, stanem na vagu, i šokiram se. Pola kile manje nego prije Bjelolasice.

“Nadmorska visina”, reče frend čuvši moj izvještaj s foto pješačenja.

“Pojma nemam… Nisam htio biti party breaker, pa sam lokao i žderao. Spremio sam se na pojačane napore po povratku, da okajem žderanje, a ono kila manje. Stvarno ne znam što da mislim. Pješačenje u šumi je, zbog terena, neprekidno održavanje ravnoteže. Zbog kamenja i granja, kojekakvih prepreka, stalno moraš paziti da ne padneš, a još ti je u ruci kamera, i ruksak na leđima. A da mi je palo na pamet da to ima veze s nadmorskom visinom, je.”

“A što ti misliš, zašto toliko momčadi na pripreme ide u planine?”

“Izgleda da je to to. Pa kakav bih se vratio da sam jeo što i kod kuće!? Da sam pazio što jedem!? Izgleda da bih pet kila skinuo k’o ništa. Gotovo je s morem na ljeto. Planine, i samo planine, to jest brda.”

Da… Ovo je dobar trenutak za napominjanje da svi muškarci svih zemalja znaju sve o nogometu, a sve žene i svi muškarci svih zemalja znaju sve o mršavljenju i svemu oko mršavljenja. Na Bjelolasici sam bio neto dva dana, i umislio sam si da sam, iako sam žderao, pola kile izgubio zbog nadmorske visine. A nadmorska visina kotline po kojoj smo hodali je šest stotina i dvadeset metara. Koji pametnjaković.

Dobar je trenutak i da se opet spomene – odavno, odavno sam se trebao savjetovati s liječnikom. Ili s više njih. Vrativši se s Bjelolasice odmah sam nazvao frendicu i za idući vikend dogovorio uspon na Učku. Jer, Sljeme, kilometar bliže Suncu nije dovoljno, tražio sam veće visine. Sedam mjeseci kasnije bio sam gotovo invalid. Ali, doći ćemo i do toga…

“A odvajaš li masno od pršuta?” Prehrana u zoni

Nakon kruga oko jezera naletio sam na plivačkog svjetskog rekordera, svjetskog doprvaka i europskog prvaka, Gordana Kožulja. Upoznali smo se jer sam, novinar, pisao o njemu. To je jedno od sretnih poznanstava koja graniče s prijateljstvom. Sretnih jer je on nakon zadnjeg kola Svjetskog kupa, u Parizu, smio živjeti mrvicu nesportski, pa smo kolega i ja proveli nekoliko nezaboravnih sati s obitelji Kožulj. S nekim jednostavno klikneš, nije to samo novinar-sportaš, nego čovjek-čovjek.

“Otkud ti?” pitao je nakon pozdrava.

“Eto, prošao krug oko Jaruna. Mršavim.”

“Bravo! Kako mršaviš?”

“Svaki dan prehodam najmanje deset kilometara…”

“Sjajno!” upao mi je u riječ. “Hodanje je najzdravija rekreacija.”

“I pazim što i kad jedem”, dovršio sam metodu.

“Što ćeš danas večerati?”

“Jabuke i pršut.”

“A odvajaš li masno od pršuta?”

“Hej, Gordane, pa ne treniram za rušenje svjetskog rekorda”, nasmijao sam se, “samo želim dostići svoju idealnu težinu, ili joj se bar približiti što je više moguće. Ne doručkujem. Jedem ili paradajz i mozzarellu ili jabuke s pršutom.”

“Koliko si zasad smršavio?”

“Trideset kila?”

“Molim!? Trideset kila? U kojem vremenu?”

“Za nešto više od četiri mjeseca, pet mjeseci… Dobro, da budem iskren, prvo sam smršavio 30 kila, ali sam u zadnje vrijeme dobio nešto više od 10.”

Pa, dugo se nismo vidjeli, da popijemo nešto. Odmah mi je rekao da nikad nije imao problema s mršavljenjem, nego je teško nabijao kile i održavao kilažu, da možda nije najbolji sugovornik za moju temu.

“Tako, s mršavljenjem nemam nikakvih iskustava, ali tvrdim da je za to najbolja fizička aktivnost. Najnezdravije što čovjek koji želi smršavjeti može učiniti je samo smanjiti obroke. Tijelo treba hranu. Eto, završavam karijeru, ali stalno treniram jer se tijelo bolje osjeća nakon fizičke aktivnosti. Napori izlučuju endorfin, i druge hormone koji te čine zadovoljnim”, reče Gordan.

“Što bi rekreativac koji je odlučio smršavjeti trebao jesti?”

“Ovo što si ti rekao zapravo uopće nije loše. Osim što je greška što nisi doručkovao, i što si jeo jednolično. Ja sam se prije držao ‘Života u zoni’, prehrane, knjige koju je napisao dr. Barry Sears. Knjiga je bila iznimno popularna u Americi dok sam tamo studirao. ‘Život u zoni’ govori o izbalansiranoj prehrani, u omjeru 40-30-30 što se tiče ugljikohidrata, bjelančevina i masti. Omjeri nisu po količini, nego po energetskoj vrijednosti. Bio sam na nekoliko njegovih predavanja. Sears je govorio da se prehrana sportaša ne razlikuje pretjerano od prehrane ostalih ljudi. Sportaši su previše bili fokusirani na ugljikohidrate kao glavni izvor energije. U svakodnevnom životu masti igraju važnu ulogu. Ali, naravno, mora se znati razlika među mastima, nisu sve masti jednake. Zasićene, nezasićene, životinjskog, biljnog porijekla. Hranio sam se kako je on rekao, i pokazalo se da sam, prije svega, bio zdraviji. Moj problem je bio što sam se treninzima previše iscrpljivao. Pao bi mi imunitet, pa sam obolijevao. Sears govori da hrana nije samo hrana, nego i lijek. No, da bi rekreativac smršavio, treba imati izbalansiranu prehranu. A jedna od najboljih ‘prehrana u zoni’ je mediteranska prehrana, jer je u njoj zastupljeno ovo što si ti naveo. Povrće, tu je paradajz jako bitan. Mozzarella je izuzetna! Tu je, naravno, riba, a pršut može naći svoje mjesto ako se pazi na količinu, a posebno ako se masni dio odvaja od crvenog mesa. Jabuke i pršut? Izvrsno! Pršut je dobar i s dinjom. Dakle, ovo što si ti radio je izvrsno. Voće, povrće, bjelančevine, super kombinacije. Jedino, s obzirom na to da si bio na strogoj dijeti, trebao si uzimati vitamine i minerale u tabletama.”

“Zašto?”

“Ako dugo jedeš jednoličnu hranu, koliko god ona bila dobra, tijelu ponestaje nekih bitnih elemenata. Zato je potrebno uzimati dodatke prehrani. Ne jedeš li dovoljno ribe, trebao bi uzimati omega 3 masne kiseline. Postoje i omega 6 i omega 9, ali omega 3 su glavne. Bitne su za funkcioniranje mozga i krvožilnog sustava. Prije se govorilo ‘ne to, to je mast’, ali te masne kiseline nakon srčanog udara smanjuju smrtnost za četrdeset posto. Dakle, ne jedeš li ribu i orašaste plodove, ne koristiš li laneno ulje, treba uzimati omega kiseline. Mršaviš li, moraš smanjiti obroke. Koliko god da vježbaš, dok mršaviš trebaš i manje jesti. Zato treba uzimati vitamine i minerale u tabletama.”

“No… Ja nisam miješao bjelančevine i ugljikohidrate, a u fanatičnoj fazi iza šest popodne jeo sam samo voće. Najteže što sam pojeo iza šest bila bi banana, ali uglavnom solo jabuka. Ili solo salata. Plus hodanje najmanje deset kilometara na dan. I to je skidalo rupu na remenu za mjesec dana. Četiri, čak šest kila mjesečno. Što sam trebao jesti?”

“Ima ozbiljnih znanstvenika koji kažu da bjelančevine i ugljikohidrate ne treba jesti zajedno. Ali ja nisam poklonik te prehrane. Sve ima svoju ulogu. Da bi se bjelančevine bolje apsorbirale, trebao bi nakon njih uzimati ugljikohidrate, koji dižu inzulin, pomažu nutrijentima da se bolje pogurajuu stanice. Također, ako si rekreativac, a želiš smanjiti kilažu, iza osam ne bi smio ništa jesti, ili bar ništa ozbiljno. Ti si rekao da nisi jeo iza šest, ali to je ekstremizam. Mogao si jesti ribu. Ja sam ljubitelj, prije svega, morske ribe. Ali, bilo koja riba bila bi ti sjajna. I, griješio si što nisi doručkovao. Doručak je doista najvažniji obrok, jer ti daje energiju za cijeli dan.”

“Stvarno je tako?”

“Stvarno je tako.”

A onda mi je izdiktirao jelovnik.

Jelovnik svjetskog rekordera na 100 i 200 leđno

“Što ti doručkuješ?” pitao sam, dakle, svjetskog doprvaka, pobjednika Svjetskog kupa, europskog prvaka, Gordana Kožulja.

“Zobene pahuljice.”

“S mlijekom?”

“Ti možeš i s mlijekom.”

“No, s čim ih ti jedeš?”

“Neki ih jedu sa sokom od naranče, da imaju bar nekakav okus. Ali, i taj sok ima nekakvu kalorijsku vrijednost.”

“No, dobro, s čim ti jedeš zobene pahuljice?”

“S vodom. Ako ćeš tokom dana uzimati nešto visokoenergetsko, onda su zobene pahuljice ujutro najbolji izbor. Može i corn flakes, ili muesli. Može, da se dobiju bjelančevine, i jaje, ali samo bjelanjak. Nekad sam ujutro redovito jeo Čokolino. Nastojao sam jesti pet do šest obroka na dan. Kako sam trenirao u sedam, doručkovao bih u pola sedam. Nakon jutarnjeg treninga bih u pola deset popio proteinski shake. Onda opet doručkujem, oko pola jedanaest jeo sam drugi doručak, ali treći obrok. Ručak u jedan popodne.”

“Što bi bio ručak?”

“Riba, puretina, piletina ili teletina. Na toj crti se može napraviti jelovnik i za rekreativca. Jedino, rekreativcu bi bila dovoljna jedna pureća prsa, u maslinovom ulju.”

“S čime si kombinirao meso? Jesi li jeo s krumpirom, ili samo sa salatom?”

“Pa, ja sam jeo meso s krumpirom, ali ne bih to drugima preporučivao. Moj prijedlog rekreativcima bilo bi meso, na maslinovu ulju, začinjeno po ukusu, i salata.”

“Dalje?”

“Drugi trening počinjao mi je u četiri. Na pola treninga opet bih popio proteinski shake, a večera bi bila relativno kasno, jer bih doma došao tek oko devet navečer.”

“A večera je?”

“Za mene opet kalorična. Večerao sam slično što i za ručak. Plus, pojačao bih večeru bjelančevinama. Zato što rastemo dok se odmaramo. Trening je stres. To je niz mikrotrauma, pucanja vlakana. Za vrijeme treninga mršaviš, to jest smanjuješ se. Rasteš samo ako se tijelo odmara.”

Opa! Ovime je svjetski rekorder otvorio novo poglavlje.

40kila.com