Doktor kaže, neka malo sala

Sjetimo se, prvog dana ove priče nisam mogao prehodati kilometar. Morao sam stati. Sav uspuhan. Veliki je doseg bio hodanje pet, pa deset kilometara. Onda sam u danu prehodao trideset kilometara. Hodanje po ravnom terenu odavno nije izazov, i sva je sreća da sam zavolio planinarenje. Petnaest kilometara po Medvednici, kako je mi u Zagrebu zovemo, Sljemenu, našoj kućnoj planini, uopće mi nije napor. Četiri ili pet sati uspona na Risnjak, toliko silaska, čisti užitak. Devet sati po vrlo nezgodnom terenu Biokova, zanemarimo li što koljena malo pate zbog velikog kamenja, divota. I sad, što da čovjek stariji od četrdeset godina radi da bi skinuo svo salo, da se ne bi mogao uštipnuti za bokove?

“Ja to ne bih radio”, rekao mi je Kuvalja. “Ako hoćeš pločice…”

“… uh, ne želim pločice”, prekinuo sam ga, “ta tko bi ih održavao?”

“Ma, ako baš hoćeš otopiti mast na točno određenim dijelovima tijela, možeš to učiniti, raditi točno određene grupe mišića, da ih zategneš. Može teretana, ali opet da to radiš pod stručnim nadzorom.”

A onda je moj prijatelj poželio poentirati.

“Što je tu ključno, što treba istaknuti”, počeo je.

“Samo daj.”

“Zašto si ti dobro? I sad već godinama prašiš po brdima. Zato što si mi se javio na vrijeme. Na vrijeme, čim su počeli problemi. Da si zakasnio, ne bismo te sanirali, nego bismo te liječili. To je ključna razlika. Ljudi čekaju. Prvo ih boli. Trpe… Imao sam pacijenticu koja je došla nakon pete magnetne rezonancije kičme. Boli, a nikad se nije išla liječiti. Pitao sam je zašto se samo slikava. Ne misli valjda da će je magnetna izliječiti. Mnogi malte ne ponosno kažu da su bili na magnetnoj. I sretni su jer znaju što im je, ali se ne liječe, ništa ne poduzimaju. Strašno je važno javiti se čim posumnjaš da nešto nije u redu.”

Gledajući generacijski, i profesionalno, najugroženiji su ‘uredski štakori’, no najviše ljudi s ozbiljnim ozljedama koji dolaze Kuvalji su mladi, muški, fakultetski obrazovani. Nekad su se bavili sportom, a onda je krenula karijera, sedam do osam godina karijere… Svi su ista priča. U glavi ostane shema što si mogao. Imaš sliku sebe kako igraš košarku, i sve možeš. Preskačeš ogradu. Ali, to si samo mogao. Periferija, egzekutiva se ispuhala, izgubila snagu i koordinaciju, raštimala se. I, nakon sedam ili osam godina mladi menadžer je posložio situaciju na poslu, bilo da je vlasnik ili zaposlenik, sredio je obitelj, i poželi se opet malo rekreirati. Društvo se dogovori, idu baciti košaricu. I svi popucaju. Takvih, kaže Kuvalja, na rehabilitaciji ima brigadu. A to su poslodavcu skupi, mladi ljudi, nažalost oštećeni. Da su došli na pregled, gdje stroj pokaže odstupanje već od jedan posto, ne bi se ozlijedili.

Da… Ja sam od tih. Upravo po špranci. Godine i godine karijere, onda rekreacija. Mišići na trideset posto željene snage, ozljeda…

Eat To Compete, jeo sam kao ragbijaš. A ako sam navečer baš morao jesti, onda vlakna

Fizioterapeuticu Alicu Fabijanić, koja je s Ivom Nuićem vodila moju rehabilitaciju u Cybex centru, zamolio sam da mi složi prehranu – zato što je dobro izgledala. Jednostavno, bila je vitka, a medicinski ležaj plus mene od 115 kila podigla bi bez problema.

“Idealno bi bilo da si 30 kila smršavio za godinu dana, a ne za pet mjeseci. Da si mršavio kako treba, danas se ne bismo družili. Zbilja, tijelo je bilo izgladnjelo, skroz izgladnjelo. Onda tijelo počinje trošiti svoje zalihe. Imaš određeni postotak masti koje će tijelo potrošiti, i tu će stati. Neće se više micati. Možeš doslovce prestati jesti, pješačiti na kraj svijeta, skoro se ubiti izgladnjivanjem, a mast ne ide dolje. Odnosno, dolje idu proteini. Ti si počeo jesti vlastite mišiće. I, kud baš pršut… To je sol. Da si bar jeo nekakvu teletinu. No, dobro, pretpostavio si da ti treba nekakav proteinski nadomjestak.”

“Dok sam bio jako debeo, teško sam ustajao s kauča. Kako sam mršavio, bio sam lak kao pero, ustajao sam malte ne kao što sprinter izjuri iz startnog bloka. Međutim, kasnije, iako sam imao istu kilažu, ustajao sam sve teže. Dakle, to je zato što sam pojeo svoje mišiće?”

“Da. Nakon što si skinuo špek, počeo si papati vlastite proteine. Sjeti se testova. U nekim si mišićima imao trideset posto snage. Pa, kako ćeš se ustati? Nikako. Nisi imao snage da kontroliraš svoje vlastito tijelo.”

“Od te silne znanosti o prehrani, postoji li nešto što je bar općeprihvaćeno, nešto što bi stalo u definiciju – ako jedeš to, nećeš pogriješiti?”

“Ovako… S obzirom na to da radim i s običnim ljudima i s profesionalnim sportašima, pročitala sam mnoge knjige o prehrani. Od bivšeg izbornika ragbijaške reprezentacije dobila sam knjigu ‘Eat to Compete’. E, unutra je vrlo jednostavna formula. Normalan doručak, malo više vlakana za ručak, i proteini za večeru. Predlažem ti ono što mi jedemo, kao reprezentacija. To su dečki tvoje mase. Za neke od njih su i tvoje pretile 134 kile normalna kilaža. Za ručak radije jedemo vlaknastu umjesto glazirane riže, nekakav protein, puretinu, piletinu, teletinu, može i svinjetinu, tek toliko da te malo podmaže. Nismo bili gladni, nije bilo padanja u nesvijest od iscrpljenosti, čega ima kod drugih sportaša. Ti, baš ti, kao duh, nisi osjećao glad. A organizam je, kad više nije mogao trošiti masne naslage, kad više nije bilo načina da se one aktiviraju i pokrenu, bio gladan i jeo je mišiće.”

“Otkad tebe znam, doručkujem, makar na silu. Na zapovjed!, doručkujem. Wasa pločice sa svim i svačim, uključujući i trećinu ili čak pola tegle Kinder lade. Iz Cybexa svratim u Mercator, do kvarta je oko sedam kilometara hoda, kupim pohanu piletinu ili cordon blue, skuham si rižu. Za večeru pršut, iza osam navečer eventualno voće. I, za tjedan dana ode pet kila, sa 115 na 110. Idući tjedan, samo malo nešto poremetim, odmah na 115. Imam osjećam kao da se zbog jedne jedine šnite kruha, pojedene navečer, vratim na 115…”

“Eh, dodao si kruh.”

“Ili, ako slatko ne pojedem ujutro, nego za ručak, ista stvar, odmah vraćam kile.”

“Već si ga pomaknuo bliže mirovanju tijela, to jest oporavljanju i taloženju.”

“Znači, slatko što bliže večeri, to bliže taloženju?”

“Tako je.”

“Zašto se kile tako brzo hvataju?”

“Zato što je to način na koji naše tijelo, naš metabolizam, funkcionira. Šećeri, jednostavni šećeri, malo manje složeni šećeri služe kao primarni energenti. Isključivo za mišićnu kontrakciju. Kako se bližiš umirenju dana, smirivanju mišićnih aktivnosti, to prelazi iz trošenja u obliku mišićne energije u taloženje energije za sljedeće napore. A gdje će se drugdje taložiti, nego u šlauf…”

“Ako sam sve ispoštovao, u sedam ili osam navečer sam pojeo solo bjelančevinu, i sad me uhvati glad da ne mogu izdržati, moram nešto pojesti. Je li dopušteno jesti voće, ili, recimo, blitvu?”

“Možeš jesti blitvu, jabuku, sve što je vlaknasto.”

“Raštika?”

“Raštika, kelj…”

“Znači, ako iza osam navečer baš moraš suzbiti glad, da ne ugrizeš nekoga od ukućana, jedi vlakna?”
“Tako je.”

“I nema debljanja?”

“Nema debljanja. Matematika je jednostavna.”

“Koliko bih morao ispenjati, ili prehodati, da bih mogao jesti koliko god hoću, a da se ne debljam?”

“Sjeti se svog prvog dana na Bjelolasici. To je to.”

“U prvoj fazi mršavljenja izbacio sam pivo i žestoka pića, ali se nisam odrekao vina. Pio sam bevandu, ili odvojeno, vino u jednoj, vodu u drugoj čaši. Čak sam znao popiti puno bevande, ali kile se nisu primale na mene…”

“Pivo ti ima mjehuriće, žestica ima jednostavne šećere, i tu smo pokrili sve. Tako da si ti odabrao najbolje.”

“Po čemu se razlikuju pivo i žestica? Zašto je pivo manje zlo od žestice?”

“Žestica su ti isključivo kratki šećeri. Žestica dehidrira. Pivo bar brzo izlazi iz tebe.”

“Znači, ako netko baš voli žesticu, neka se prisili nakon lokanja popiti dvije litre vode?”

“Prije cuganja, a ne poslije. Da brzo izlazi.”

“Ekipa te pozove van, a ti kažeš: Dajte mi samo malo vremena da popijem dvije litre mineralne…”, nasmijao sam se.

“Negazirane vode. CO2 veže šećere.”

“No, ako čovjek iz nekoga razloga baš mora piti, najbolje da pije vino, i to crno?”

“Svejedno je pije li bijelo ili crno, samo nemoj uzeti baš desertno, jer je slatko. Nego, trebamo ti promijeniti stil treniranja. Staviti te na bicikl da sagoriš masti koje su ti ostale. Aktivnost mora biti lagana, umjerenog tempa, ali dugotrajna. Mora trajati duže od sat i petnaest minuta, čak sat i pol da bi ti trošio masti.”

Dakle, novo poglavlje.

Sav zajapuren nakon kilometra hoda – sportaš. Kao od šale popeo se na planinu – rekreativac

“Neki kažu trideset minuta, neki četrdeset i pet, eto, ti kažeš sat i petnaest, čak sat i pol da bih trošio masti. Je li to svezano za puls, da puls mora biti iznad stotinu i dvadeset do stotinu i trideset otkucaja da bih mršavio, ili mora trajati sat i pol neovisno o pulsu?” pitao sam fizioterapeuticu.

“Ako hoćeš otići u znanost i baviti se treningom, a ti si izašao iz zone rekreacije i sad si u zoni treninga, bit ćeš kao Lance Armstrong. Vagat ćeš si hranu, a sve će biti određeno pulsom. Ali, apsolutno nije nužno. Dovoljno je da imaš umjerenu, dulju tjelesnu aktivnost. Zašto mora biti više od sat vremena? Jer, treniraš li samo pola sata, trenutak kad si na biciklu, staneš na semaforu, spustiš nogu i čekaš da ti se upali zeleno, je dovoljan da se organizam makne s trošenja masti na nešto drugo.”

“Kao dijete sam se čudio minuti odmora. Čemu to?! Tko se uopće može odmoriti za pola minute ili minutu?! No, na pješačenjima budem već umoran, ali ne stajem. Na semaforu moram stati jer je crveno i, u trajanju od crvenog do paljenja zelenog svjetla, toliko se odmorim da idućih pola sata hodam bez napora.”

“Da! O tome govorim!”

“E, sad, je li onda minuta odmora dopuštena? Ili organizmu, želiš li smršavjeti, to ne treba dati?”

“Dok mršaviš, ne bi smio biti toliko umoran, da ti treba minuta odmora. Ako ti treba minuta odmora, više ne mršaviš, nego počinješ trenirati.”

“Zbunjuje li organizam ako si bio rekreativac, pa si nabio kondiciju i zapravo postao sportaš, a onda si opet izgubio kondiciju i vratio se među rekreativce?”

“Treba definirati rekreaciju.”

“Brzi hod, osam kilometara na sat?”

“To je trening. To nije rekreacija.”

“Na početku priče nisam mogao prehodati nekoliko stotina metara. Toliko bih se umorio, da sam morao sjesti…”

“… to je čisti trening”, upala mi je u riječ.

“Trening?”

“Da. Nije proces mršavljenja.”

“Ali, jedva sam se kretao. Nije to bio brzi hod. Kako to plaženje može biti sport?”

“Nemoj brkati kruške i jabuke. Imao si 134 kile nefunkcionalne tjelesne mase, koja je dodatno pritiskala srce i krvožilni sustav.”

“Znači, meni je tada svaka kretnja bila trening?”

“Da!, tebi je svaka kretnja bila trening. A još si i pušio tri kutije na dan.”

“Planinarsku rutu na kojoj sam prije Cybexa morao pauzirati najmanje dva puta prošao sam bez stajanja. Iako je dijelom bila pod dubokim snijegom, pa je veći napor bilo čupanje noge iz snijega, nego samo penjanje. Stao sam samo na nekoliko sekundi, jer sam bio žedan. Morao sam piti. Je li to trening ili rekreacija?”

“E, sad si prešao u rekreaciju, jer si dovoljno istrenirao svoje tijelo, da ti je planinarenje tom rutom počelo biti rekreacija. To je sad prelagano za tebe.”

“Ali, dobro sam se ispuhao”, borio sam se da moja aktivnost ipak bude sport.

“Prave riječi. Dobro si se ispuhao, ali nisi morao stati, loviti dah, dolaziti k sebi, kao na prvim pješačenjima, pa na prvim penjanjima. Dakle, sad si rekreativac.”

“Trebam li, da do kraja istopim salo, vježbati anaerobno, pa to kombinirati s dva ili tri puta tjedno aerobnim vježbama?”

“Neeee. Ne trebaš čak ni raditi anaerobno. Mi te samo trebamo održavati. Da samo radiš aerobno, istopio bi salo. Bez problema.”

“Prevedimo to u realni život. Stanujem blizu bazena…”

“Nemoj si zadati plivanje. Prvo moraš shvatiti da ti voda olakša tijelo. Znači, morao bi plivati dva sata. Druga stvar, tehnika ti je upitna, pitanje je hoćeš li mahati tako da ti se mišići aktiviraju. Ljeti plivam. Moja normalna faza je četiri kilometra na sat. To je duga pruga. S tim da zadnji kilometar radim šprintove na pedeset metara. Poslije toga se osjećam kao avion.”

“Ispada: OK, plivaj, ali nemoj to voditi pod mršavljenje.”

“Hvala što si to rekao. Plivanjem baš i nećeš smršavjeti.”

“Je li tenis rješenje?”

“Daj, molim te, još se samo ozlijedi… Realno gledajući, trebao bi se baviti nečim što te ispunjava, zbog čega ti nije napor izaći iz stana i otići na to. Ako je tenis ono što ti voliš raditi, dapače. Nema potrebe tražiti novi sport. No, sad je velika opasnost od ozljede, i ne smiješ igrati tenis.”

“Nordijsko hodanje?”

“Apsolutno!”

“Koliko puta na dan ili tjedan čovjek treba hodati da bi mršavio?”
“Koliko dugo možeš hodati?”

“Do besvijesti.”

“Onda hodaj sat i pol na dan, brzinom sedam kilometara na sat, i to je to. Prvo ćemo ti srce natjerati da radi kako treba. Drugo, vrijeme je da skinemo i one druge naslage, s unutarnjih strana krvnih žila, i to bi bilo to. Da naglasim, kod mršavljenja je cilj da se baviš nečim što voliš, i što ti paše. U suprotnom ćeš odustati, a kile će se vratiti, jo-jo efekt.”

Grozna pogreška, prestao sam hodati

I tako sam, a bilo je to zaista glupo, zbog planinarenja hodanje proglasio nerentabilnim. Ta tko bi svaki dan hodao sedam ili deset kilometara, ili bar deset tisuća koraka, kad to nije nikakav napor?! A opet, hodati svaki dan dvadeset i pet kilometara, ta nitko nema toliko vremena. Trčati nisam mogao jer to ni gležnjevi ni koljena nakon dvadeset godina pauze ne bi mogli izdržati. Na kraju, rekoh da su jedno planinarenje tjedno ili dva na mjesec dovoljni za ostvarivanje mojih ciljeva.

Za tren oka sam se sa 110 udebljao na 118 kila. Na svu sreću, kad sam već grozno pogriješio prestavši se rekreirati svaki dan, i dalje bar nisam koristio javni prijevoz, pa sam samo na kratko imao 120 kila, nikad više od toga. Ali, 115 kila bila je također granica koju nisam mogao probiti.

Počelo je mučenje. Tad još nisam znao da je teško promijeniti trend. Gorko sam otkrio da ne možeš kad god poželiš skinuti dvije kile za dva sata aktivnosti.

Dukan. Nije to za mene

Svako malo novine pišu o Dukanovoj prehrani. Slučaj je htio da o tome čitam u Jutarnjem listu. Oprema po knjizi. Francuski liječnik osmislio je prehranu bogatu bjelančevinama koja vas vodi do idealne težine. Dukanova dijeta: ‘tajna’ francuske mršavosti. Danas se u nju kune više od milijun i pol Francuskinja, a nedavno su im se pridružile i zvijezde poput Gisele Bundchen i Jennifer Lopez. Kao njezine najbolje karakteristike ističu dugotrajne rezultate. Posljednja faza dijete traje do kraja života i jedino zahtijeva da jedan dan u tjednu jedete isključivo bjelančevine. Nema što, sjajan uvod u temu.

U tekstu je pisalo da je dr. Pierre Dukan dijetu osmislio sasvim slučajno, dok je još radio kao neurokirurg. Prijatelj ga je zamolio da mu preporuči neku dijetu, ali da iz jelovnika ne mora izbaciti meso. Dukan mu je rekao da pet dana ne jede ništa osim bjelančevina, i da pije samo vodu. I doktor i prijatelj ostadoše šokirani – prijatelj je smršavio 4,5 kile. Još pet dana jedući samo bjelančevine i pijući samo vodu izgubio je još 3 kile. Oduševljeni Dukan napustio je neurokirurgiju i sljedećih trideset i pet godina istraživao i razvijao svoju prehranu.

Dijeta ide u četiri faze. Počinje naglim gubitkom kilograma u nekoliko dana, za kojih se ne smije jesti ništa osim bjelančevina. Ovisno o tome koliko kila čovjek želi istopiti, ta “faza napada” može trajati od jedan dan do deset dana. Slijedi dodavanje povrća u neograničenim količinama. U tom razdoblju čovjek bi trebao gubiti kilu tjedno. Nakon dostizanja idealne ili težine koju dr. Dukan preporuča, čitao sam u Jutarnjem, na njegovoj internet stranici postoji test koji vam izračunava idealnu težinu, počinje faza “osnaženja”, u kojoj polako ponovno uvodite sve one namirnice koje ste za vrijeme prve dvije faze izbjegavali, poput voća, kruha, sira, tjestenine… U tom periodu nema mršavljenja, ali ni debljanja. A onda slijedi – ostatak života, u kojem bih jeo sve, ali jedan dan u tjednu mora biti proteinski. On sugerira četvrtak, a većina njegovih štovatelja ga je poslušala.

Drugi dan opet sam kupio Jutarnji list kako bih pročitao detaljne upute. Pisalo je, želim li smršavjeti više od 18 kilograma, prva faza traje najmanje sedam dana. Izvagao sam se, 119 kila. Htio sam imati manje od 100.

I, baš kako je doktor tražio, jeo sam samo bjelančevine, i pio vodu. Riječima ne mogu opisati koliko mi je to teško padalo. Izdržao sam četiri dana piletine, teletine, govedine, jaja, sira, ribe, da bih, tražeći novi okus kojim bih si olakšao muke, šesti dan otišao u dućan po lososa. Istina je, izgubio sam 4 kile, ali sam odustao. Nisam izdržao do druge faze.

Naglašavam da ovo nije kritika Dukanove metode, na kraju krajeva tko sam ja da bih se sukobljavaos njim, ali – nije to bilo za mene. Kasnije sam kupio i njegovu knjigu, no, s poštavanjem, ili dijeta nije za mene, ili ja nisam za Dukanovu dijetu.

Šest i pol sati hoda, 3 kile više?!

Dva tjedna, dva vikenda je kišilo. Konačno, druge nedjelje dočekao sam malo sunca. Toliko sam se zaželio brda, da sam odlučio cijeli dan biti u prirodi. Nadoknaditi sve propušteno.

Od tramvaja do podnožja uspona je dvadesetak minuta laganog hoda. Ovaj put sam oko vrata nosio kameru, pa sam hodao tempom da se ne klati. Često sam zastajkivao kako bih snimao planinare ili prirodu. Tri sata, dakle mojih najčešćih sedamsto metara uspona do vrha. No ovaj put nisam na vrhu nešto pojeo i busom se vraćao u grad, nego sam sišao do Grafičara, presvukao se i ručao, pa otpješačio cijelu rutu kojom se inače vozim. Ukupno šest i pol sati hoda. Ugodan napor, čisti, riječima neopisiv užitak.

Ujutro, prije polaska, i oko jedan, otprilike sat prije ručka, pojeo sam čokoladicu. Ručao sam pohanu piletinu s restanim krumpirom i salatom od kupusa, kod kuće za večeru sam pojeo sendvič. Drugi dan sam imao 3 kile više! Kakav šok… Hodam dva ili tri sata, i redovito drugi dan imam bar kilu manje, a nakon šest i pol sati hoda imam 3 kile više.

Sve sam to u poruci prepričao mom doktoru Željku Šućuru.

“Očekivano. Voda! Jedi umjereno, pij mnogo vode, težina za par dana pada. Sigurno”, smirio me je Šućur.

Bilo je kako je Šućur rekao.

Herbalife je prava stvar, jedem Herbalife svaki dan

Prijateljev prijatelj, moj znanac živi u Londonu. Poput mnogih, žudi za nekretninom u zapadnom Londonu. Stančići, doista mali stanovi, tamo koštaju po nekoliko milijuna funta. Želeći mu objasniti zašto jedem Herbalife, rekoh mu… Zamisli da ti se ostvario san. Imaš stančinu u zapadnom Londonu, i u banci nekoliko milijardi funta, dolara, ti biraš valutu. Dakle, možeš jesti što god želiš. Odakle ćeš nabaviti mrkvu? U očima sam mu vidio da počinje shvaćati. Eto, helikopterom će ti dostaviti mrkvu na krov ili u dvorište tvoje kuće. Svaki dan do kraja života, da bi jeo najbolje, plaćat ćeš dvjesto funta za kilu najbolje mrkve. Ali, odakle će ti je dostaviti? Za razliku od moje mame, čiji je vrt nekoliko koraka daleko od kuhinjskog stola, i koja otkad zna za sebe jede zdravu hranu, stanovnik zapadnog Londona je, reklo bi se, u nepovoljnom položaju. A sad, nakon što se složimo da će milijarder ili milijunaš iz zapadnog Londona ipak jesti zdravu hranu (možda ne kao moja mama, ali ipak zdravu), pitanje je što će jesti sirotinja i srednja klasa. Jabuku koja ima osam puta manje nutrijenata nego prije dvadeset ili trideset godina? Povrće i voće koje dozrijeva na policama? Kakvo meso? E, tu smo, zato ja koristim dodatke prehrani. Odabrao sam Herbalife. Kao tinejdžer nabasao sam na Fleetwood Mac, i slušam ih cijeli život. Prvi dodatak prehrani za koji sam čuo bio je Herbalife. Svidio mi se, pomogao mi je, i to je to. Možda na cijeloj kugli zemaljskoj pomaže samo meni. A možda sam si to samo umislio, možda ne djeluje ni na mene. No eto, jedem ga svaki dan.

Moram reći da sam u dvostrukom konfliktu interesa. Dioničar sam Herbalifea, i distributer. Nevažno koliko, ali dužan sam reći da zarađujem prodajući Herbalifeove proizvode. I, dužan sam reći da Kompanija Herbalife nije sudjelovala u mom pothvatu, ni u izradi moje knjige, dužan sam reći da je to samo moje iskustvo.

Sad, kad smo to riješili, reći ću da sam, prije nego što je Herbalife za mene prestao biti eksperiment, s Herbalifeom eksperimentirao tri godine. Prvu godinu sam mršavio, pa se zbog nestručne prehrane, za što nije kriv Herbalife, debljao. Cijelu drugu godinu pokusa, bez Herbalifea u prehrani, sam se debljao, ili jedva, na jedvite jade održavao kilažu. Da bih u trećoj godini, uz Blanku Perše, s kojom ću vas uskoro upoznati, da bih uz Blanku, metabočki balans, i Herbalife, konačno, nakon sedam godina lutanja, pronašao svoj put. Smršavio sam, odlično se osjećam, i ne debljam se.

Priča ide ovako. Izašao sam iz zgrade u kojoj stanujem i na autobusnoj stanici sreo poznanika. Pitao me je kamo ću, rekoh da idem na krug oko jezera, da se trudim smršavjeti. Na to mi je ponudio da probam mršavjeti pomoću Herbalifea. Koliko god to smiješno zvučalo, presudno je bilo što je rekao: “Svaki dan moraš unijeti stotinu i četrnaest nutrijenata”. Da je rekao pedeset, ili sto, ne bih trznuo. Ali, stotinu i četrnaest, to je već mirisalo na znanost. A moje iskustvo kaže, gdje prestaje nadmoć duha nad materijom, tamo počinje ljudska potreba za znanošću.

Za samo nekoliko minuta, koliko sam mu pravio društvo dok mu nije došao autobus, izgovorio je previše toga da bih sve zapamtio. Ali, ključno!, iako je bivši sportaš, a bivši sportaši se debljaju pod normalno, izgledao je kao dok je igrao. Savršeno.

Dan poslije zurio sam u Omronovu dijagnostičku vagu, aparat nalik sobnoj vagi kakvu znam cijeli život, ali koji se razlikovao jer je lijevo i desno od ekrana imao po tri metalne ploče, i jer si važući se u rukama ispruženim ispred sebe držao nekakve ručke. Aparat mjeri masu, potom indeks tjelesne mase, potkožnu masnoću, visceralnu masnoću, a to je masnoća unutar trbušne šupljine, oko organa, te izmjeri mišiće i bazalni metabolizam, to jest broj kalorija koje organizam troši u stanju mirovanja.

Stao sam na vagu, bos. Odjeven, imao sam 120,9 kila. Masti 37,4. Sa četrdeset godina, normalna zona je od 11 do 22. Od 22 do 28 je pretjerano, a iznad 28 je grozno. Cilj je 22. Visceralna masnoća, oko organa, 13. Rekao mi je da je sve iznad 10 problem (jao!, koliko bi uređaj izmjerio kad sam imao 134 kile, i nisam se kretao?). Cilj je bar 9. Mišići 27,5. Traži se 37. Indeks tjelesne mase 30,4. Zdrava zona je 18,5 do 25, iznad 30 je pretilost. Dakle, cilj je 25.

S obzirom na to da sam htio skinuti bar 20 kila, predložio mi je da doručkujem i večeram Herbalifeov shake, a da za ručak jedem što želim, nema ograničenja. Konkretno, za ručak obavezno neki protein. Nešto pernato. Puretina, piletina, može i teletina. Ili riba. Izbjegavati crveno meso, jer, rekao je, ostaci crvenog mesa u probavi sjede i po šest mjeseci, u crijevima. Zato, ako već jedem crveno meso, trebam jesti mnogo vlakana.

“Recimo, dvije sarme za ručak, s malo kruha, to je to?” pitao sam ga.

“Da. S ovim programom bez ikakvih problema možeš pojesti tri-četiri sarme. Slobodno.”

“Znači, jedan dan dvije sarme, drugi dan grašak s noklicama i piletinom, treći dan pojedem špinat s konzervom…”

“Nastoj uz ručak jesti salatu.”

I, evo kako su izgledali moji dani na Herbalifeu.

Odmah ujutro, nakon buđenja, napravio bih si Thermojetics čaj. Žličica u pola litre mlake vode. Popio bih ga s dvije komprese vlakana, Fiber and Herbs.

Doručak, dvadeset minuta nakon Thermojeticsa, shake. Tri do četiri mjerne žlice u dva do dva i pol decilitra mlijeka. Ili soka, reče mentor, no shake sam isprva pravio isključivo s mlijekom, kasnije sa sojinim mlijekom. Shake sam pio polako, baš sam uživao.

Dva sata kasnije slijedio je međuobrok. Voće, ili Herbalifeova proteinska pločica. Uz nju čaša vode.

Oko dva sata poslije ide ručak. Ničega se nisam odricao. Piletina, puretina, riba, vrlo, vrlo rijetko tofu, posni sir. Obavezno velika salata. Uz ručak Thermojetics i vlakna. (Ako neki dan ne bih mogao izbjeći poslovnu večeru, za ručak bih pojeo shake, a večerao sam što bih inače ručao.)

Oko tri sata nakon ručka jabuka ili proteinska pločica.

Navečer shake, i vlakna.

Mentor je dodao da shake po potrebi jedem i nakon treninga, da pijem najmanje četiri i pol litre vode na dan (litru na svakih 25 kila mase), a bude li simptoma detoksikacije, poput glavobolje, opstipacije, jače žeđi, da izdržim i pijem više vode kako bi otrovi što prije izašli van.

E, sad…

Shake bi me zasitio na nekoliko sati. To se tako kaže, nisam mogao vjerovati da se čovjek može najesti od tri žlice praha i malo sojinog mlijeka.

Što se Thermojeticsa tiče… Išao sam na službeni put. Na svu sreću, autom. Ako ne na svakom, na svakom drugom odmorištu morali smo stati da bih mokrio. Dva tjedna me je svrbjela koža, najviše na prsima, rukama i leđima. Ali, kako rekoh, samo dva tjedna, onda je to prestalo.

Bolji dio priče je da sam, dok sam zbog ozljede morao mirovati, mršavio da ti pamet stane. Četiri kile mjesečno, dvije kile…

Ohrabren rezultatima, pojačao sam program Herbalifeovim multivitaminima u tabletama, mineralima i omegom. U boljim sudbinama ljudi bi rekli da nikad u životu nisu dobili toliko komplimenata zbog puti. Ali, meni nikad nitko nije komplimentirao zbog tena. A sad su žene kao na traci komplimentirale mom tenu. Iščuđavale su se i pitale me što to koristim. Žene koje me nisu primjećivale, ili bi me pozdravljale reda radi, sad su na kraju kava ciktale “Pusa!, vidimo se!”. (Moja najbolja prijateljica iz srednje škole reče mi da je istraživanje pokazalo da žene nepogrešivo biraju muškarce s jačim imunitetom od njihovog. Konkretno, u spomenutom su istraživanju mogle istražiti samo kvadratni centimetar muškarčeva lica. Ostalo je bilo prekriveno tkaninom. Vidjevši, dodirnuvši, omirisavši taj komadić kože, trebale su odgovoriti tko bi po njihovom mišljenju bio najbolji partner za cijeli život, za unaprjeđenje vrste. I, kako mi ona reče, baš sve su odabrale muškarce s jačim imunitetom nego što su ga same imale. To bi bilo i moje laičko obrazloženje iznenadne popularnosti među ženama koje me prije nisu ni primjećivale.)

Lošiji dio priče je da sam, zaliječivši ozljedu, na dva shakea i ručku bio i za vrijeme teških napora, opake rekreacije. Recimo, sat i pol Cybexa, pa još sat i nešto minuta pješačenja, vikendima planinarenje. Neko vrijeme bih izdržao u ritmu shake za doručak, proteinska pločica za međuobrok, obilan ručak, proteinska pločica za međuobrok, shake za večeru. Ali, s potrošnjom kalorija kakvu sam imao, prije ili poslije bio bih toliko gladan da sam pojeo nešto povrh programa, a organizam, bijesan od gladi, uspaničen do neba, to je tako efikasno spremao u mast, da je to bilo strašno. Imao sam osjećaj da moje tijelo od šnite kruha pravi kilu masti.

Zaključio sam da statični tipovi, kako ih nazivamo, kancelarijski štakori, ostvaruju sve ciljeve metodom koju mi je čovjek koji me je upoznao s Herbalifeom preporučio, ali da za sportaše vrijede sasvim druga pravila.

Kako god, drugu godinu eksperimentiranja nisam jeo Herbalife, i sa 110 kila sam se udebljao na 120 u roku keks. Keks je cca tri mjeseca, a onda sam se patio pješačeći, strogo kontrolirajući kalorije. Eksperiment je pokazao da bez dodataka prehrani nema zdravog života. Dopuštam da će netko dobiti Nobelovu nagradu dokazavši suprotno, dopuštam da je to već danas common knowledge, ali bez dodataka prehrani ja svoju prehranu zamisliti ne mogu.

U trećoj godini mog eksperimentiranja s Herbalifeom shake za mene više nije bio doručak, zamjena za obrok, nego dodatak doručku i, najčešće, večeri. Kažem najčešće, jer bih ga nakon ručka znao jesti kao desert. S prijateljima odem u planine, pa nakon graha s kobasicom, ili gulaša, ili bunceka s kiselim kupusom, umjesto kolača pojedem, ili, ako hoćete, popijem shake. Kod kuće ga ponekad napravim s malo mlijeka, da bude gust kao puding. Ukusan je, sladak, a zdrav, brdo proteina, vitamina i minerala. Dakle, zaključivši da je ključan preduvjet za mršavljenje – sitost, prilagodivši unos nutrijenata i kalorija mojim fizičkim aktivnostima, spasio sam se. Tada je počeo moj konačni preporod, koji se pretvorio u životni stil.

Opet naglašavam. Dioničar sam Herbalifea, i distributer. Naglašavam i da sam laik, da ništa u ovoj knjizi nema snagu znanstvenog istraživanja, naglašavam da ne jamčim ni da će sutra Sunce izaći, a kamo li da će oponašajući moj put itko smršavjeti. No, s godinama sam na sebi isprobao razne Herbalifeove proizvode. Poslije dugotrajne aerobne aktivnosti popijem Rebuild Endurance, a nakon vježbanja na Cybexu, čiji je cilj povećanje mišićne mase, popijem Rebuild Strenght. Pokaže li mjerenje da mi mišići slabe u shake znam dodati i žlicu izoliranog proteina soje i sirutke. Da bi organizam za vrijeme velikih napora, recimo na težim planinarenjima, imao dovoljno ugljikohidrata, minerala, da ne bi jeo mišić, da bi mirno mogao topiti masti, pijem H3O. Divan izotonik. Vlakna pijem dva puta godišnje po mjesec dana. Svakako u siječnju, poslije blagdanskih kršenja pravila prehrane, i na ljetovanju, jer i tada disciplina malo popusti. Vitamine i minerale uzimam zimi, jer tada nema svježeg povrća i voća (tim redom) iz mamina vrta. Thermojetics pijem vrlo često, a ne pijem li Thermojetics pijem zeleni čaj. I tako dalje…

Sokovnik Vervita, ili Hurom, to jest prehrana je najbolja kozmetika, drugi dio

Kad smo kod tena… U nešto više od sedam godina, koliko sam prije objavljivanja ove knjige eksperimentirao na sebi, samo sam dva puta dobio serije komplimenata zbog tena. Prvi put nakon što sam se bacio na jaki Herbalifeov program, a drugi put nakon tri mjeseca svakodnevnog pijenja hladno cijeđenih sokova od povrća i voća koje uzgajaju moji roditelji.

Sok iz sokovnika prvi sam put pio u djetinjstvu. Imao sam deset, ili malo više godina. Roditelji imaju voćnjak i povrtnjak, pa su kupili sokovnik. A što da kažem… Nadam se da će, budem li imao djece, reklame biti dramatično drukčije nego u mom djetinjstvu. To jest, iako su roditelji pazili, pa je prvi sok koji su mi napravili bio od mrkve, dakle sladak, vjerujem da sok nije imao nikakvih izgleda protiv prehrane iz televizijskih reklama. Osim toga, pranje sokovnika trajalo je predugo. Iz kuhinje je brzo prebačen na neki od ormara, gdje je najmanje smetao.

Godinama poslije, dok sam se pokušavao primaknuti zdravom životu, kupio sam neki od onih multipraktika. Sjeckaju, cijede sokove, ribaju, svašta rade. Ne bih se ni sjetio da sam ga kupio, da mi sestra, kojoj sam preporučio sokovnik VerVita, koji se drugdje u svijetu zove Hurom, nije rekla da ona odavno ima, ne samo sokovnik, nego multipraktik koji sam joj ja poklonio.

Uglavnom, o čemu se radi… Prijatelj mi je predložio da pijem hladno cijeđene sokove. Onako, da promijenim temu ne uvrijedivši ga, rekoh mu da je njegova ideja sjajna, da to mora da je super, ali da mi se ne da prati sokovnik nakon svakog pranja. Ali, nije se dao. Kazao je da je sokovnik genijalno konstruiran, da ima samo nekoliko dijelova, da ga on rastavi i opere za samo dvije minute. Opet, stvarno više da ga ne uvrijedim nego što sam davao ikakve realne šanse sokovniku, pustio sam ga da mi kaže sve što je htio o hladno cijeđenim sokovima.

I, rekao je… Tko može pojesti deset jabuka? On takvoga ne poznaje. Ali, popiti sok od deset jabuka, to može svatko. Dalje, rekao je da je sve vrijedno u voću i povrću u soku, dok na drugi otvor sokovnik baca pulpu, vlakna, koje on dehidrira i pravi krekere, zdrave kekse. A ključno je, reče, što se dio sokovnika koji tješti povrće i voće okreće vrlo sporo, tako da ne stvara veliku temperaturu koja može uništiti nutrijente.

Pozvao me je u goste, pa su mi on i njegova draga napravili sok od raznog povrća i voća. Smijao sam se kao lud na brašno kako je sve bilo jednostavno. Najviše se vremena, a i to ne previše, troši na pranje i rezanje sastojaka. A ne možeš ih tako brzo ubacivati u sokovnik, koliko on brzo cijedi sok. Na kraju ga je rastavio i oprao preda mnom. Doista je trajalo manje od dvije minute. Drugi dan odvezao me u trgovinu da ga kupim.

Prvi sok koji sam napravio bio je od jabuke. Samo od jabuke. I silno mi se svidio. Bio je vrlo, vrlo ukusan. Drugi sam napravio od samo dva lista kelja, i nekoliko jabuka. Bio je, naravno, zelen, zeleniji od Irske, a sladak. Divota. Nekoliko dana sam eksperimentirao, utvrđivao sam koliko listova kelja smijem staviti u sok, a da i dalje bude sladak. Za samo nekoliko dana ovladao sam procesom, a onda je počeo festival. Roditelji su mi donijeli dvije torbetine povrća i voća.

Četvrt glavice kupusa, recimo osam listova kelja, dvije cikle srednje veličine, tri jabuke i tri kruške – divota. Malo celera, dva peršina, tri mrkve, mala šalica bobica aronije, cikla, jabuke i kruške – fantazija. Mrkva, peršin, paškanat, celer, paprika, kelj, jabuke i kruške – raj zemaljski. Četvrt glavice kupusa, grožđe, jabuke – super. Kombinirao sam i kombinirao, isprva se čudeći kako litra soka čovjeka može držati sitim koliko i večera, ili ručak. I, kako rekoh, opet su me žene ispitivale jesam li ja, po navikama pećinski čovjek, postao metroseksualac, kad mi je koža odjednom postala tako fina, da takav ten nemaju fotošopirane žene iz magazina…

No, prije nego što se posvetimo mom svetom gralu, koji sam tražio skoro sedam godina, prije nego vas upoznam s Blankom i metaboličkim balansom, malo Herbalifeove konkurencije. Naravno da nije promijenila moje mišljenje o Herbalifeu, ali sam mnogo naučio o prehrani.

“Ne radi se o mršavljenju, nego ljudi trebaju promijeniti život”

U Medikorovu sam izlogu vidio kantice gotovo identične onima u koje se pakira Herbalifeov shake. Na njima je pisalo Spiru-Tein. Ušao sam u trgovinu, i počeo razgovor sa ženom u bijeloj kuti. Kao studenti smo se šalili, vidiš li čovjeka u bijelom mantilu, taj se sigurno smatra znanstvenikom.

“Doktori kažu da pacijentu smiju savjetovati samo što bi savjetovali majci ili sestri…”

“Tako je”, reče ona.

“I, biste li mi savjetovali da pijem vaš Spiru-Tein, ili Herbalife?”

“Naravno da bih vam preporučila Spiru-Tein.”

Predstavio sam se, rekao da pišem knjigu, da bih je intervjuirao. Na to mi je odgovorila da je za to ovlašten nutricionist Branimir Dolibašić. Ostavio sam joj broj mobitela i zamolio je da mu prenese poruku. Javio se za manje od pola sata. Već idući dan sjedili smo u njegovu uredu, i šalili se kako ljuta konkurencija, Herbalife i Spiru-Tein, dućane imaju vrata do vrata, a sjedišta su im na istoj adresi, u istom stubištu. Rekoh mu da nemam ni vremena ni stranica da intervjuiram sve Herbalifeove tržišne suparnike, pa sam, eto, odabrao njega da ne zastupa samo svoju kompaniju, nego i sve ostale konkurente, to jest da bi idealno bilo da se izdigne daleko iznad ekonomije, i usredotoči se na čovjeka, na svakog čovjeka kao da mu je sin, brat ili otac. Moj je dojam da je Dolibašić u tome više nego uspio.

Idemo.

“Ono što mi pokušavamo napraviti ne bi trebalo zvati mršavljenje”, počeo je Dolibašić, nutricionist, voditelj savjetovališta za prehranu. “Ne bi se trebalo reći kako smršavjeti na najlakši način, ni kako pobijediti kilograme. Nije Spiru-Tein to od čega će ljudi smršavjeti, nego će smršavjeti kad promijene svoj život. Možemo mi nahvaliti Spiru-Tein izgovarajući najfantastičnije riječi. Ali, kilogrami nisu jednosmjerna ulica, ili automat u koji ubacimo kovanicu, izađe kantica, i vi ste spašeni. To ne ide tako.”

“Kako da se laik snađe u poplavi raznih proteina, hrane i dodataka hrani? Recimo, za stolom sjedi pet nobelovca. Svi su Nobela dobili za prehranu, i svi za ostalu četvoricu kažu da se ne mogu načuditi kako su uopće diplomirali, kakve gluposti blebeću… Kako da se laik snađe? Što će odabrati?”

“Uh, to je teško pitanje.”

“Mislim da nije teško.”

“…”, mješavina čuđenja i iščekivanja na Dolibašićevom licu.

“Odabrat će ono što reklamira Messi“, rekoh. Bila je to i šala, jer Messi je reklamirao Herbalife, ali možda i univerzalna istina. Kao dijete jeo sam Nestleovu čokoladu jer sam samo čuo da je reklamira Borg. Da je reklamirao jedenje zemlje, ja bih je kao dječak jeo uvjeren da će mi to pomoći da osvojim Wimbledon.

“Mi živimo u takvom društvu i vremenu”, slegnuo je ramenima Dolibašić.

“No, što mi možete reći, zašto da kupim vaš protein, a ne neki za koji mi body builderi tvrde da je jedini koji ne začepljuje bubrege? Sad ne govorimo ni o Herbalifeu, ni o Spiru-Teinu, ni o kojem konkretnom proizvodu, nego o načelima.”

“Hajdemo se mi vratiti na početak problema. Da biste smršavjeli, ne treba vam Spiru-Tein. Trebaju vam volja i disciplina. Spiru-Tein je nešto što će nam taj put olakšati. Kad se jednog dana stabiliziramo na nekoj težini, možemo Spiru-Tein zadržati kao starog prijatelja. Želim da ljudi znaju za Spiru-Tein u toj priči, da saznaju da postoji izbor. Po meni, to je fantastičan proizvod. Ima i odličan okus. Ali, ima i svoju funkciju, donosi konkretnu korist.”

“Doktori su mi rekli da sam zbog nestručne prehrane umjesto masti trošio mišiće. Bi li mi Spiru-Tein pomogao, ili, da budemo pošteni prema svim proizvođačima, bi li mi bilo koji izolat proteina pomogao da moji mišići ne stradavaju?”

“Da. Svaki protein koji ima određenu biološku vrijednost bi u toj situaciji obavio funkciju. Kad čovjek kreće na put mršavljenja, on je kao brod koji ulazi u oluju. Zapravo, čovjek svjesno proizvodi oluju, bira put tamo gdje je oluja. Što učiniti kad se brod počne ljuljati? Postoje efikasna, postoje sirova rješenja, a postoje i sofisticirana, daleko bolja rješenja. U tom smislu, Spiru-Tein je sofisticirano oružje. Ne samo kao izvor proteina, nego mnogo više od toga. Kad se usporedi komad piletine, i obrok Spiru-Teina, onda je obrok Spiru-Teina nakićen raznim ljepotama i korisnim nutricionističkim funkcijama, koje komad piletine nema, iako komad piletine i obrok Spiru-Teina mogu imati jednako proteina. Ali, kažem, mršavljenje je kompleksan proces, ne radi se tu samo o proteinima.”

A sad počinje prava zabava, Dolibašićeva filozofija prehrane, njegov holistički pristup.

“Imamo sve predispozicije da živimo kako su nekoć živjeli kraljevi, ali nemamo pameti”

“Je li istina da na mnogim farmama životinjama daju steroide da bi…”

“… daju i steroide i antibiotike”, Dolibašić mi je upao u riječ.

“OK, antibiotike da se životinja do klanja ne bi razboljela, a steroide, pretpostavljam, tako sam čitao, da bi uzgajivač umjesto jednog ili dva tovna ciklusa u istom razdoblju imao četiri. Ispada da u današnjoj hrani ima tvari koje slabe čovjekov imunitet i debljaju, dok su mi neki ljudi rekli da je u jabuci koju gradski čovjek danas najčešće kupuje hranjivih sastojaka osam puta manje nego prije dvadeset ili koliko već godina. Hoću reći, ako nemamo nutrijenata koliko su imali naši stari, oni se bar nisu morali braniti od hrane koju su jeli…”

“To je paradoks modernog vremena i to je, jednim dijelom, točno. Ali, pogreška je baviti se samo prehranom, na način da prehranu naših starih samo preselimo u moderno doba. Prije život nije bio isti kao danas. Nekoć se spavalo osam ili deset sati. Navečer se išlo spavati, nisu se živci trošili gledanjem televizije, nego je večer bila vrijeme za opuštanje. Svaka je večer bila wellness večer. Mi se danas samo vozimo okolo. Autom, vozimo se liftom, vozimo se tramvajem. Ne radimo fizički naporno. Naučili smo se pasivizirati na svaki dostupni način, a to pasiviziranje troši naša koljena, laktove, stopala, prste… da bi nam tijelo s vremenom ispostavilo račun. U četrdesetoj, opa!, kralježnica više nije kakva je bila. Kako? Pa, od modernog načina života, da karikiram. Prije čovjek nije trebao jogu, istezanje, pilates, privatnog trenera, nego je imao motiku, istezao se skidajući nešto s police u ostavi. Danas zapravo imamo sve predispozicije da živimo kako su nekoć mogli živjeti samo kraljevi, ali nemamo pameti za to. Nismo dovoljno pametni po pitanju prehrane, odnosno puštamo da nas vode reklame. Hrpa reklama nisu ništa drugo nego upute kako trebamo živjeti, a te upute su vrlo, vrlo primitivne. Poručuju kupi to i to bit ćeš sretan u životu. Prije trideset godina bilo je dopušteno reklamirati cigarete, danas je to zabranjeno. Neki ugledni nutricionisti misle da bi za neko vrijeme mnoge današnje reklame mogle biti zabranjene u današnjem obliku, jer reklamiraju jednako štetne stvari kao i pušenje. Reklamiraju lošu hranu. Odgovornost! Proizvodimo smeće od hrane, ali što nas briga. Nažalost, ljudi nisu dovoljno razumni da bi birali zdravu hranu.”

“Ne bih rekao da je samo razum problem. Na Manhattanu se svaki dan milijun ljudi iz nebodera spušta na ručak. Hrana košta od dolara, koliko treba platiti najgori hot dog, do četrdeset dolara, koliko sam plaćao solidan obrok. Dolar, ili četrdeset? Narod to kaže, tko ne plati kurvu, plati doktora. U ovom slučaju, tko ne plati zdravu hranu, a mnogi je ne plate ne zato što nemaju pameti, nego nemaju novca, platit će doktora. Ili neće ni doktora, jer nemaju novca. Kako da si čovjek pomogne? Gdje da jede? Što da jede?”

“Da bi čovjek našao ili pripremio za sebe vrhunski zdrav obrok, po obroku ne treba više od trideset kuna. Po obroku!, a ima li sreće, i po danu. Međutim, da!, za to se treba pomučiti, potruditi. Za to treba i malo vremena. Pogledati i, recimo kod putovanja, planirati unaprijed gdje u kojem gradu čovjek može kupiti zdravu jabuku, gdje orahe… Ako u nekom gradu nema dućana s kvalitetenom hranom, prije puta zdravu hranu treba kupiti tamo gdje stanuješ, pa s hranom ići na put.”

“Je li zapravo spas u dodacima prehrani? Ako ne mogu nabaviti jabuku iz mog djetinjstva, koja je imala hranjivih tvari koliko osam jabuka iz mog dućana danas, mogu piti vitamine izvađene iz jabuke za koju poljoprivrednik tvrdi da je uzgojena kao jabuka iz mog djetinjstva.”

“To vas neće spasiti. Da, vitamini su dobri. Da, vitamini imaju svoju funkciju. Ali, nisu čarobno rješenje, i ne isključuju hranu. Najbolji vitaminski proizvodi oponašaju hranu. Ali, hajdemo opet na početak. Potraga lovca i sakupljača za hranom traje svaki dan. Vođama plemena, kraljevima, hranu donose na stol, a svi mi ostali moramo sami tragati za hranom. Današnje voće je klasificirano, ali te klase nažalost ne uključuju prehrambenu vrijednost, nego masu, očišćenost od flekica… Amerikanci su, na primjer, odavno zakonom propisali da na deklaracijama na hrani moraju pisati svi važni podaci, poput sadržaja natrija, masti i kolesterola, tamo čovjek stvarno nema izgovora da ne zna kupuje li hranu koja ubija. Amerikanci su se i silno potrudili educirati svoje stanovnike. Tu im se stvarno mora čestitati. Tamo ima milijunnačina kojima će čovjeka nahraniti informacijama o zdravlju ne pokušavajući mu ništa prodati, nego doista žele da je čovjek zdrav. Debljina nacije ih sili na to. U Europi vlasti nisu ni izbliza toliko agilne u pogledu debljine, mi vjerujemo da će nas tradicija spasiti.”

“Dobro… Recimo da se bog zdrave prehrane spusti na Zemlju i kaže mi koje su preporučene količine koje tvari, eto, baš za mene. I sad, unesem sve tvari koje mi trebaju, i to točno koliko mi ih treba. Sad mi fale kalorije. Ako sam unio sve miligrame koji mi trebaju, nema mi života ako mi fale dekagrami i kilogrami, kalorije. Kako da se spasim, da mi te kalorije ne štete? Da to nije piletina nadrogirana steroidima i antibioticima, stiroporasta jabuka…”

“Tu je opet najbolje vratiti se na početak. Čovjek se mora naučiti hraniti i mora naučiti naći svoju hranu. Kada stvari izmaknu kontroli, proteinski obroci kao što je Spiru-Tein su pojas za spašavanje. Ne postoji neka zamjena za hranu koju čovjek treba jesti. Ne postoji guru, ne postoji coach koji će odagnati potrebu za hranom, ili svaki dan sjediti kao anđeo na čovjekovom ramenu i govoriti mu što da radi. To znanje čovjek mora steći. Nekad je izbor bio jednostavan: zdrava prehrana, ili smrt. Zato što nije bilo dovoljno namirnica. Što je bilo na prosječnom jelovniku u Hrvatskoj prije samo sto godina? Kukuruz, raž, krumpir, povrće, mliječni proizvodi. Meso je bilo iznimno skupo. Za običnog seljaka, ubiti kokoš ili kravu bilo je fantastično skupo. Povremeno je bilo jaja, bilo je mlijeka, koje je isto bilo prilično skupo, pa su se tražili načini da se konzervira, da traje što duže. Znači, prehranu su ljudi posložili prema izvorima proteina, a dnevni je cilj bio osigurati izvor škorobova kao dominantnog izvora energije. Povrća i voća je uvijek bilo dovoljno, ali netko se uvijek pobrinuo da bi ono bilo temelj svakodnevne prehrane. Netko je uvijek unaprijed skuhao grahorice, grah, kašu, ispekao kruh. To je bila energija koja je ljude gurala. Masti su bile oskudne, nije ih bilo kolika je bila fizička potreba za njima. I ljudi su, iako su jeli čistu svinjsku mast, bili vitki, jer su tu mast sagorjeli bez ostataka. Jer su svakodnevno naporno radili. Taj element fizičke aktivnosti mora se uvesti u moderni život. O.K., ali živimo u gradu. Što ćemo onda? Fitness, trčanje, bicikl. Mi još ne živimo u uništenom okolišu, bez metra zelenila, imamo se gdje kretati. Moramo to iskoristiti, i svaki dan osigurati vrijeme za dobru fizičku aktivnost. To je ta porcija vitamina koja ljudima danas nedostaje”, poentirao je.

40kila.com