“Nakon što sam iz prehrane izbacila šećer, život mi se promijenio na bolje”

Blanku Perše upoznao sam na večeri na kojoj se okupilo četrdesetak ljudi. Postoje li slučajnosti, slučajno smo sjedili jedno do drugoga i, nakon nekoliko tema, rekoh joj da pišem knjigu o mršavljenju, da sam na sebi isprobao razne prehrane… A onda nas je krenula karta. Koji dan poslije intervjuirao sam je za knjigu. Intervju je bio na “vi”, ali kako smo se kasnije sprijateljili, simultano ga prevodim na “ti”.

“Od 28. prosinca do 2. siječnja dobio sam 3,5 kile. Jeo sam iza sedam navečer, i kolače, i to kolače po definiciji mog kraja, da kakav je to kolač u kojem nema kilu oraha. Stavio sam se na pojačano vježbanje, i za dva dana, jer je to sve vodurina, skinuo 2 kile. Što znanost kaže, što su te 3,5 kile koje čovjek dobije pojačanim jedenjem kolača, pogotovo iza sedam navečer?” pitao sam.

“Sam si rekao, većim dijelom voda, naravno, uz sve ostalo što je u kolaču.”

“Za što se veže ta voda?”

“Voda se nakuplja zbog toksina koje hranom unosimo u organizam. Ako ih uzimamo više nego inače, organizam na tu količinu toksina nije navikao i ne može ih tako lako izbaciti, pa višak, vezan na vodu, ostaje u organizmu. Naravno, ako ne nastavljamo tako jesti dalje, pod uvjetom da je oganizam zdrav tekućina se polako izlučuje. Po svemu sudeći, tvoj mehanizam izlučivanja toksina je pristojan. Kažeš da si pojačano vježbao. Eto, ubrzao si izbacivanje. Kad kažemo ‘toksini’, mislimo na onu hranu koja nije dobra za nas i smeta našem organizmu, što se može manifestirati na različite načine. Taj se problem ne može riješiti brzo, a ljudi koji kontinuirano tako žive imaju sve veće zdravstvene tegobe, kao što su nadutost, nakupljanje vode u određenim dijelovima tijela, problemi s bubrezima, jetrom i srcem… To traje godinama, a ljudi često misle da se razbole preko noći. Nitko se ne razboli preko noći.”

“Koji bi bili školski primjeri razboljevanja koje traje godinama?”

“Recimo, konzumacija šećera. Zbog konuzimiranja šećera ljudi ne dobivaju samo dijabetes. Šećer je zlo, zlo, zlo. U našoj kući uopće nema zdjelice sa šećerom, ja ga ne koristim. U mladosti, dok nisam znala što danas znam, pojela sam dosta šećera. Kolače sam jela svaki dan. Zbog toga sam narušila svoje zdravlje. Nisam dobila ni jednu bolest koju možemo imenovati. Nisam dobila dijabetes, nemam čak ni poremećaj glukoze u krvi, ili, kako se to popularno kaže, šećer u krvi, ali imala sam tisuću različtih tegoba. Glava me je boljela, bila sam umorna, imala sam čak i razdoblje lakše depresije. Dok nisam uklonila šećer iz prehrane, nisam osjetila neko bitno poboljšanje. Šećer sam prvi put izbacila iz prehrane na studiju nutricionizma, 1994. godine. I tu sam vidjela promjenu. Ipak, tada sam se vrlo brzo vratila navici konzumiranja šećera. Jer, o šećeru brzo postajemo iznimno ovisni, on je poput droge, a danas znamo da je šećer otrov. Konačno, nakon što sam prestala jesti šećer, život mi se promijenio na bolje. Što čovjek može dobiti od šećera? Posljedice, da nabrojim samo neke, mogu biti prekomjerna težina, dijabetes, demencija (danas je nazivamo dijabetes 3), srčane bolesti, bubrežne tegobe, hormonalne tegobe, razne vrste karcinoma…”

“Nekad se debljaš samo zato jer zadržavaš vodu, a zadržavaš je zbog tisuću razloga”

“Trekirao sam trideset i dva kilometra. Uspon otprilike sedamsto metara, toliko i nizbrdo, sve skupa osam i pol sati na temperaturi oko trideset i šest stupnjeva. Očekivao sam da ću zbog teškog fizičkog napora smršavjeti, da ću izgubiti kilu ili dvije, a napuhao sam se, dobio sam 3 kile. Pitao sam doktora što se u meni dogodilo. Rekao je da mi se nakupilo vode. No, kako se od tolikog preznojavanja može nakupiti vode?” pitao sam Blanku.

“Teško je reći napamet. Koliko god smo slični, naše zdravsteno stanje određuje biokemijska raznolikost. Ne poznajem tvoj organizam. Mogu samo nagađati. Možda postoji neravnoteža u hormonalnom sustavu, koji je vrlo važan za regulaciju vode u organizmu. Isto tako su u proces uključeni bubrezi, koji uz jetru otklanjaju toksine iz organizma. Možda postoji neravnoteža u probavnom traktu, a to je za mene najvažniji faktor u prehrani. Neravnoteža znači imati u crijevima više loših nego dobrih bakterija, znači imati parazite naspram ne imati ili imati malo parazita, neravnoteža znači imati kandidu, i tako dalje. Loša prehrana utječe na povećanje svih tih negativnih faktora. Organizam tada neće funkcionirati dobro i radit će obratno od onoga što bi trebao.”

“Je li zadržavanju vode pomoglo što je to bio prvi tako težak napor kojemu sam podvrgao organizam, inače naviknut na dvostana ili trosatna penjanja?”

“To je definitivno bio stres za organizam. Ako smo pod stresom, adrenalne žlijezde ubrzano rade, izlučuju adrenalin. Što adrenalin radi? Među ostalim, adrenalin nam daje snagu da prijeđemo ta trideset i dva kilometra. Da bismo imali snagu, treba nam glukoza, jedini oblik šećera u funkciji hrane za mozak i svih naših stanica. A ona će se oslobađati gdje god postoje zalihe kako bi opskrbila organizam. Taj proces može dovesti do disbalansa cijelog hormonalnog sustava, što uključuje i hipofizu, koja je uključena u regulaciju vode u tijelu. A pokretač svega je bio stres.”

“Jesam li ja tad svoj organizam doveo u situaciju da se brani od mene? Je li moj nesretni organizam pomislio: ‘Ovaj idiot će me ubiti, sad moram čuvati sve zalihe kako bih preživio’, i branio se od mene?”

“Tako je. Hormoni su važni u regulaciji vode. Bubrezi. Sve je to vezano i na probavni trakt. Iako, probavni trakt se u stresnoj situaciji zatvara, da ne trošimo energiju na probavu hrane. A propos sportskog elementa… Vjerojatno znaš da se određeni postotak sportaša razboljeva. Ljudi se čude. Kako je veliki sportaš, tako jak i zdrav, dobio, recimo, karcinom? Zbog povećanog stresa kojem je godinama izložen tokom treniranja.”

“Čovjek, znači, može misliti da uživa u sportu, a zapravo imamo čovjekov duh, kojemu neka aktivnost godi, ili misli da mu godi, i čovjekovo tijelo, koje pati?”

“Upravo tako! Čovjek uživa, ali tijelo mu je pod stresom. Organizam je pod stresom. E, sad, ako to traje dugo… Zamisli koliko godina i koliko sati sportaši treniraju svaki dan. To nikako ne znači da trenirati znači i razboljeti se, ali ne hrani li se pravilno, organizmu je teško nositi se s tolikim naporom. Zato mu treba pomoći da se nosi sa stresom. U tome značajnu ulogu imaju antioksidanti: vitamini A, C, E i selen, te magnezij i B vitamini.”

“Moj otac je počeo pušiti s četrnaest godina i pušio je do šezdesete. Bio je u vrlo lošoj kondiciji. Prvo je šetao. Nakon što mu šetnja nije bila nikakav napor, počeo je trčkarati, u početku koracima od pola stopala. I tako, radeći samo ono što mu nije predstavljalo napor, istrenirao se da podiže pedeset kila kao od šale, pretrči deset kilometara, ne radi li lift s teretom od dvadeset kila se popne na petnaesti kat kao od šale… Je li definicija rekreacije isključivo aktivnost koja je tijelu ugodna, dok je sport svaka aktivnost koja puls podiže, recimo, iznad sto i četrdeset?”

“Složila bih se s tim. Kažemo ljudima da bi trebali vježbati barem tri puta na tjedan po dvadeset minuta; brzo hodanje ili trčanje. Rekreacija je doista uživanje, a u sportu se žele postići i rezultati.”

“Na početku mog vježbanja nisam mogao prehodati ni kilometar bez pauze. Moja fizioterapeutica kaže da je za mene tada i obično hodanje bilo trening, jer mi je i hodanje dizalo puls na sto dvadeset do stotinu i trideset. Njena definicija treninga zapravo je puls.”

“Puls je jako važan kod vježbanja, točno.”

“Što misliš o L-Carnitineu?”

“Sve aminokiseline, najmanje molekule proteina koje možemo apsorbirati, su vrlo važne za naš organizam. Kao što glukoza daje energiju, proteini su kao cigle od kojih se tijelo izgrađuje. A L-Carnitine je, kao i ostale aminokiseline, važan za energiju, jer se energija ne može proizvoditi ako, među ostalim, nema dovoljno L-Carnitinea. Dobar je za sportaše, kao i ljude koji imaju problema sa srcem, jer ne proizvode dovoljno energije.”

“Jako dobro mi je pomagao tri tjedna. Doktori i fizioterapeuti su mi rekli da ga ne smijem uzimati duže od tri tjedna u komadu, i rekli su da, što duže vježbam, to bolje djeluje. Umjesto sat vremena sam brzo hodao dva sata, i topio sam se na očigled. Pukim nordijskim hodanjem. Dobro, sedam-osam kilometara na sat. Dva sata nordijskog hodanja na dan, i topio sam se tako da se to u ogledalu vidjelo. Međutim, dva mjeseca poslije, nakon preporučene pauze, L-Carnitine na mene više nije djelovao. Zašto?”

“Vjerujem u sposobnost organizma da neke stvari odbaci ako mu ne trebaju. Po svoj prilici ti više nije trebao, ili bi napravio zlo da si ga uzimao. Vitamina C možeš uzeti koliko god hoćeš, organizam će iskoristiti onoliko koliko mu treba, a višak će izbaciti.”

“Stres je broj 1 u našem životu. Kad bi ljudi to prihvatili, svi bi, uz zdravu prehranu, i meditirali”

“Još jedna misterija. Zašto spavanje pomaže mršavljenju? Ako bih uspio zaspati u deset ili jedanaest navečer, mršavio sam na očigled, a u doba nesanica, ili čak samo kasnog spavanja bez nesanice, ili nisam mršavio, ili sam mršavio puuuno sporije…”

“Stres. Stres. Po mom mišljenju, stres je broj jedan u našem životu. Kad bi ljudi to znali, svi bi, uz zdravu prehranu, i meditirali”, reče mi Blanka.

“Što je najgore, nitko ga nije definirao.”

“Mogu ti reći što se fiziološki događa. Stres je prirodan mehanizam, neophodan i koristan. Ne znam jesi li čuo za ‘fight or flight sindrom’, sindrom borbe ili bijega. To je automatska, primitivna fiziološka reakcija koja priprema naše tijelo na borbu ili bijeg u situaciji opasnoj po život. Hipotalamus šalje poruku adrenalnim žlijezdama da proizvedu adrenalin i kortizol, koji pak šalju poruku cijelom organizmu da se treba pripremiti za borbu ili bijeg. Zjenice se rastvaraju da bolje vidimo, probava se zatvara, jer se energija ne smije uzalud trošiti, ubrzava se rad srca, i disanje. U stresnim situacijama ljudi su u stanju učiniti nevjerojatne stvari…”

“Da, majke podižu kamionete…”

“Naravno, tu postoji i psihološki element. Ako majka vidi dijete pod autom, snaga se izuzetno poveća, i to je primjer sindroma borbe. No, što se događa? Pripremljeni za novonastalu situaciju, potukli smo se ili pobjegli te istrošili energiju, i vratili se u balansirano stanje mira. Sve za što je organizam bio pripremljen mi smo napravili. Što se događa danas? Šef nas iznervira na poslu, zastoj tramvaja je i kasnimo, ne možemo se ni potući ni pobjeći, pa postajemo napeti i agresivni, u svakom trenutku spremni da eksplodiramo. Nismo svu tu energiju istrošili, izbacili van.”

“Dakle, energetski paket je bio spremljen, nije izbačen van, znači samo je uskladišten?”

“Upravo to! Iz dana u dan. Mi tako živimo. Što se događa dalje? Mi iz akutnog stresa polako prelazimo u kronični stres. Više ne vidimo izlaz iz očajne situacije. Najgori aspekt kroničnog stresa je da se ljudi naviknu na njega i više ga nisu svjesni. Vjerojatno znaš za priče da se ljudi za vrijeme rata, kad su svi pod kroničnim stresom, uglavnom ne razboljevaju. Stres ih stalno drži u napetom stanju. I, ne samo da se ne razboljevaju, nego i kronične bolesti koje su imali odjednom postaju sve lakše. Zašto?”

“Koordinatni sustav se pomaknuo?”

“Tako je. Nakon rata, kada padaju hormoni, ljudi se počinju strašno razboljevati, jer je organizam iscrpljen dugoročnim stresom.”

“Kao novinari na godišnjem.”

“Tako je. Kronični stres uništava živote ljudima u nesretnom braku, u poslu koji ne vole, u teškom životu. Ljudi koji su cijeli život radili stresan posao, misle da će se, kad odu u penziju, opustiti i odmoriti, a zapravo često dožive infarkt ili se razbole. Jer ih mehanizam stresa više ne štiti i potpuno su iscrpljeni.”

“Iz svega što pričaš, ispada da bi čovjek najkasnije od šesnaeste godine trebao ili meditirati ili kod dobrog psihologa.”

“TM ili bilo koja meditacija ima kumulativni efekt. U početku se osjećaš sjajno dok meditiraš, a kako vrijeme prolazi meditacija sve više postaje dio tvog života. Dobro se osjećaš cijeli dan.”

“Znači, preporuča se ili psihologija, ili meditacija, ili, hajdemo reći, bilo koja tehnika češljanja mozga?”

“Točno. Ili, odmaranje. Važno je naučiti mozak da se može odmoriti, a ne da stalno radi. Meditaciju bi trebalo ‘unositi’ u organizam svaki dan, kao i hranu.”

A onda mi je Blanka rekla sve što sam htio znati o dodacima prehrani, i to u nekoliko rečenica. Zapravo, u slučaju nužde sve bi stalo u jednu jedinu rečenicu.

“Minimum dodataka prehrani u naše doba: vitamin C, omega 3, multivitamin, probavni enzimi i probiotici”

“Što nutricionizam kaže o dodacima prehrani? Food supplements?”

“Mnogo je različitih stavova.”

“Kako čovjeku pomoći? Kako da zna što smije, a što ne smije koristiti? Jer, imamo neukog čovjeka, koji vidi reklamu na čijoj je lijevoj strani debeljko, na desnoj ideal ljepote, a u ćošku obično neka piksa s latinskim izrazom. Kako da se laik snađe u tom košmaru?”

“Laik ništa ne zna o tome. Zato postoje nutricionisti. Ljudi gledaju reklame, čitaju, totalno su izgubljeni. U današnje doba zagađenosti hrana nije zdrava kao što je nekoć bila. Ne može se dodatke prehrani uzimati tek tako, jer neki mogu biti loši po zdravlje ako ih se ne kontrolira, ali svatko bi povremeno trebao uzimati vitamin C, omegu 3, dobar multivitamin s visokim postotkom vitamina B, probavne enzime i probiotike. To je minimum minimuma koji je potreban svakom čovjeku da sačuva zdravlje. Omege 3 nema dovoljno u prehrani, a njeno najvažnije djelovanje je antiinflamatorno. Kako svaka neravnoteža u organizmu dovodi do manje ili veće inflamacije, omega 3 nam je neophodna. Iz multivitamina organizam uzima ono što mu treba, a probavne enzime bi svi trebali uzimati da se gušterača što manje opterećuje probavom, jer ima sasvim dovoljno posla s inzulinom. Neki se boje da će se organizam, ako ih uzimaju, ulijeniti i prestati proizvoditi vlastite enzime. Neće se ulijeniti. Dapače, pomoći ćemo mu da troši energiju na nešto što nam je u datom trenutku važnije. Danas također znamo da enzimi ulaze u krv i čiste je od svega što u njoj nije dobro. Što ih više ima, to će više čistiti. Ali tu priča ne prestaje. Postoje dvije glavne grupe enzima: probavni i metabolički. Probavni enzimi, koje možemo uzimati oralno, rasterećuju metaboličke enzime, a metabolički su enzimi odlučujući faktor odvijanja mnogobrojnih procesa u organizmu. Tako si, uzimajući probavne enzime, doslovce produžujemo život.”

“A količina?”

“Ne može ti škoditi. Uvijek ih nosim sa sobom. Kad krenemo jesti obrok, popijemo probavni enzim, on je onda samo za probavu. A između obroka se uzima terapeutski, ovisno o dijagnozi bolesti.”

“Savjetuj se s nutricionistom, jer nisi ono što jedeš, nego ono što apsorbiraš”

“Mnoge reklame kažu ‘potražite savjet liječnika’, ‘prije nego krenete mršavjeti idite svom liječniku’… Većina ljudi kaže da zna sve što je o mršavljenju potrebno znati, a svodi se na ‘manje jedi, i vježbaj’. Međutim, moje istraživanje je pokazalo što čovjek istrpi jer je mislio da je to mogao sam. Što ti, nutricionistica, imaš za reći o najčešćim pogreškama koje ljudi rade zato što ne traže savjet eksperta?”

“Toliko toga… Vraćam se na ovo da smo svi različiti. Kaže se da prije mršavljenja treba otići liječniku na pregled, a ja bih dodala da treba otići i kod nutricionista. Ne znaš koje probleme imaš. Dobra probava je preduvjet zdravlja, jer hrana mora proći kroz probavni trakt. Ne mogu ti uopće nabrojati koliko tu problema može biti. Kaže se da si ono što jedeš, a zapravo je točno da si ono što apsorbiraš. Možeš jesti najbolju hranu na svijetu, ali ako tvoj probavni trakt nije dobar da to probavi, a onda da apsorbira… Postoji nešto što se na engleskom zove leaky gut, što možemo prevesti kao propusno crijevo. Zato što se loše hraniš, stijenka crijeva postaje preporozna, i u naš organizam ulazi hrana koja ne bi trebala ući. U organizmu nastaje kaos, jer ne znamo što učniti s tim ogromnim molekulama kojima tu nije mjesto. Stoga ih naš imunološki sistem počinje napadati, i upravo to je jedan od faktora nastajanja autoimunih bolesti. Naravno da treba provjeriti u kakvom su stanju srce, jetra, bubrezi. Dakle, i liječniku i nutricionistu treba otići jer u organizmu može biti puno problema, za koje, u nedostatku simptoma, ne znamo.”

“Montignaca mi je prijatelj donio i rekao da su dvije stranice cijela knjiga. Te dvije su graf koji pokazuje zašto čovjek brzo ogladni, i stranica na kojoj piše koja se hrana treba jesti s kojom hranom. Ostatak knjige, našalio se frend, čovjek je napisao jer neće valjda prodavati dvije stranice, mora ih napisati bar stotinu. Dalje, zaključio sam da se često nisam debljao od hrane, obroka, nego od međuobroka. Kad sam počeo paziti što su međuobroci, kad su međuobroci postali ili badem, ili Herbalifove proteinske pločice, ili shake, uz neko lagano kretanje, recimo pet do sedam kilometara na dan, mršavio sam i 5 kila tjedno, a da nisam bio gladan. Ma, ne čak ni ‘jedem, dakle mršavim’, nego ‘grickam, dakle mršavim’, pa sam čak imao i razdoblja ‘žderem, a mršavim’, jer sam pazio što sa čime kombiniram, a mnogo sam se kretao. Recimo, za večeru tuna s blitvom u malte ne neograničenim količinima.”

“Jeo si koliko si htio?”

“Točno to, jeo sam koliko sam htio, a nisam se debljao, nego sam mršavio. Radi li se tu o individualnom organizmu kojemu je to slučajno odgovaralo, ili priča ipak naginje ka univerzalnosti?”

“Uvijek sam za individualni pristup. Neki ljudi moraju jesti međuobroke zbog održavanja normalne razine šećera u krvi.”

“Zar sam međuobrocima, i to pametnim međuobrocima, nesvjesno, nemajući pojma što radim, dao organizmu dovoljno glukoze? A organizam je zahvalan rekao: ‘Hvala Bogu, sjetio se’?”

“Ne bih baš tako rekla, bolji je izraz davati organizmu ravnomjernu količinu glukoze. Time održavaš energiju, odnosno organizam proizvodi dovoljno energije za cijeli dan.”

“Hoćeš reći, omogućio sam mu da u miru otpušta viškove? Da kaže: ‘Ne moram panično pakirati, mogu se riješiti viškova.'”

“Organizam kaže: ‘Vidi kako mi je dobro, sad imam kontinuiranu opskrbu gorivom za dovoljno energije.’ Ljudi piju puno kave. Zašto? Jer im nedostaje energija. Nakon svake šalice kave, adrenalne žlijezde proizvodnjom adrenalina u kratkom roku podižu energiju. Taj prenagli dolazak energije uvjetuje i njezin brzi i nagli pad.”

“Hoćeš reći, kao junkyjev šut? Kao alkoholičareva žestica? Opet pričamo o šećeru kao drogi?”

“Upravo to. I, kad naglo padne, ljudi postaju agresivni, razdražljivi i gladni, pa im treba još šećera u vidu stimulansa poput kave, alkohola, karboniziranih napitaka, ili hrane bogate ugljikohidratima, kao što su kruh, tjestenina ili kolači. Na to se, naravno, veže probem inzulina, koji u ovakvoj situaciji podiže inflamaciju u organizmu. Kad šećer naglo raste, svaki put kad dobiješ, kako si rekao, šut, inzulin kuca na vrata stanice ne bi li glukoza ušla u svaku stanicu u našem organizmu. Stanica uzme samo onoliko glukoze koliko joj treba, dok se višak pretvara u masnoću i taloži u organizmu.”

“Znači, ovo bi bila špranca… Novinar sam, mjesecima sam pod užasnim stresom. Dođem na posao, i odmah sam gladan. Pojedem, recimo, jaja sa šunkom. Međuobroci su stalno sendviči. Mozak je stalno okupiran, a tijelo vrišti ‘daj mi šutove šećera, da se spasim!’. I, taloži se oko struka.”

“Točno. Sljedeći korak je rezistencija inzulina. Zamisli da kontinuirano preopterećuješ motor. Trajat će neko vrijeme, ali onda će se početi kvariti i eventualno stati. Tako je i s inzulinom. Zbog učestalog korištenja i prevelikog opterećenja više ne može biti efikasan kao ranije, i treba ga proizvesti sve više za isti učinak. U najgoroj varijanti dolazi do dijabetesa, malignih oboljenja i cijelog dijapazona teških i kroničnih bolesti.”

I, prije kineziologije, o čemu mi je Blanka pričala dvije godine prije nego što je Đoković proslavio bezglutensku prehranu i kineziologiju, još samo nešto.

 

 

 

“Kiselost = bolest, lužnatost = bolest. Mi smo stvoreni za ravnotežu između lužnatog i kiselog”

“Zašto bjeančevina i škrob, recimo meso i pomfrit, daju tako grozan rezultat, a meso i blitva tako dobar rezultat?”

“Zato što je blitva lužnata, a meso kiselo. To je, po meni, jedan od najvažnijih aspekata prehrane. Ako jedemo kiselo, što ne znači da hrana ima kiseli okus, već ta hrana stvara kiselinu u tvom organizmu – govorimo o pH faktoru – kiselost je sve veća i veća, a kiselost jednako bolest. Ako jedemo lužnatu hranu, onda smanjujemo kiselost, odnosno vraćamo pH faktor negdje ka normali. Uvijek je bolje da je malo prema lužnatom, nego prema kiselom. Jedemo li krumpir i meso, koji oboje u organizmu stvaraju kiselost, to nije dobro jer kiselost ima kumulativni učinak i time povećava stupanj razboljevanja. Uvijek treba jesti povrće. Povrće je fantastično. Kažu da treba jesti pet obroka dnevno, povrća i voća. Ja bih rekla: pet obroka dnevno povrća! Možemo pojesti najbolji komad mesa, ono i dalje stvara veliku kiselost, jer mu je pH faktor između 1,5 i 2. Ali ako uz taj komad mesa pojedemo brdo povrća i salate, ublažili smo kiselost.”

“Društvo dođe kod mene, gledati utakmicu. Godinama isto, hrpe čipsa i piva. Sad im kao domaćin nabavim čips i pivo, a ja uz utakmice jedem brokulu. Oni vrište od smijeha. No, ja jedem brokulu iz maminog vrta.”

“Sjajno!”

“Dobro, popijem malo piva, ali strašno sam smanjio. Ne jedem li brokulu, dok oni jedu čips, ja jedem badem, jer sam shvatio da ako navečer pojedem i dvadeset deka badema, dobro, malo legne na želudac, ali nije velika šteta. Bjelančevine potjeraju vodu, ali badem se ne prima na struk, nema novih kila.”

“I lužnat je.”

“Znači, sto grama badema je šesto kalorija. Recimo da sam pojeo tisuću i dvjesto kalorija čokolade, to se odmah vidi kao kila i pol viška, jer se tokom noći ili dvije u organizmu valjda odvijaju neki procesi čiji je rezultat debljanje, dok tisuću i dvjesto kalorija badema zna biti i kila manje.”

“Zato što su u njima i proteini. Probava uvijek duže traje ako se jedu proteini, iako baš ne bi bilo dobro pojesti toliko badema. Organizmu trebaju četiri sata da se probave proteini. Ugljikohidrati čekaju proteine. Zato bi uz svaki obrok trebalo jesti proteine. Ako jedemo jabuku, dobro je pojesti s njom četiri-pet badema.”

“Sitost dva ili tri sata?”

“Em sitost, em omogućuješ da glukoza polako dolazi u krv.”

“Zašto je doručak toliko važan? Zašto, ako čovjek već ništa nije jeo, treba makar popiti čašu vode?”

“Opet naš stari prijatelj stres. Spavao si, sve je bilo mirno. Čim ustaneš, organizam je odmah ‘navijen’. Dok god ne dobije hranu, proizvodi adrenalin, koji oslobađa glukozu iz organizma da bi imao energije, jer smo aktivni.”

“Zar se cijeli naš život svodi na osiguravanje glukoze?”

“Da. Ona jedina daje energiju. Iako sada doznajemo nove stvari u vezi proizvodnje energije, ali to je čitavo novo poglavlje.”

“Ako čovjek nije doručkovao, odakle organizam uzima energiju?”

“Iz mišića u obliku glikogena.”

“A zašto ne uzme iz masti?”

“Kada se potroše zalihe glikogena, tada se tijelo okreće masnoćama. Mast je zaliha za crne dane.”

 

 

 

 

“Nimalo nisam mogla utjecati na svoju ruku i čudila bih se svaki put kad bi ostala zaključana”

I, ostao sam dužan još samo napisati što je to kineziologija, to jest o čemu mi je to Blanka pričala dvije godine prije nego što je Đoković objavio knjigu Serviraj za pobjedu. Nažalost, na dan kad je Blanka, koja inače živi u Londonu, u Zagrebu imala vremena kineziološki pregledati moju sestru i mene, imao sam neodgodivih obaveza. Tako je pregledala samo Mariju. Koja mi je prepričala…

“Nakon što sam legla na leđa na krevet za masažu, Blanka mi je testirala supraspinatus, mišić desne ruke, tako da je gurala ruku u određenom pravcu, a ja sam davala otpor. Kako je mišić bio u neravnoteži, unatoč mom otporu ona je s lakoćom uspjela pomaknuti moju ruku. Sljedeći korak je bio testiranje preparata ne bi li pronašla koji je od njih važan za balans ovoga mišića. Na vrat mi je stavljala grupu po grupu proizvoda da vidi što mi nedostaje u organizmu. Krenuli smo od proizvoda za imunitet. Nakon što je proizvod stavljen na vrat, ja bih ispružila desnu ruku s čvrstim i ravnim laktom, i kad mi Blanka kaže ‘otpor’ ja guram ruku od sebe, a ona je gura prema meni. Ostane li ruka čvrsta, dakle Blanka je ne može pomaknuti iako svojski gura, to znači da mi taj proizvod treba. To je potpuno nekontrolirana, nevoljna i nesvjesna reakcija organizma. Nimalo nisam mogla utjecati na svoju ruku iako sam pokušavala i čudila bih se svaki put kako bi se ruka zaključala i bila nevjerojatno čvrsta iako je moja, dio je mog tijela. Kao i u integrativnoj psihologiji, odnosno core energeticsu, iznenadila sam se misleći kako bolje poznajem svoje tijelo, a zapravo o svom tijelu nemam blagog pojma, kao ni o svojoj unutrašnjosti, svijetu nesvjesnog. Rekla mi je da kad netko dođe na prvi pregled, ona uzme povijest bolesti i razgovara s pacijentom o razlogu njegova dolaska, odnosno o njegovim zdravstvenim problemima. Prvi pregled bude više orijentiran na to što organizmu fizički treba s nutricionističkog stanovišta. Kasnije, nakon što organizam malo ojača uzimanjem preparata, odnosno supstancija koje mu nedostaju, tretmani sistemske kineziologije uključuju i reprogramiranje unutrašnjih psihoemocionalnih obrazaca. O tome mi je pričala, ali to još nije radila na meni. Radila je na neurovaskularnim i limfatičkim tokovima, kao i na meridijanima, po metodi drevne kineske medicine. To je prilično boljelo, jer se u tim točkama nakupilo jako puno ‘smeća’, toksina, zbog loše prehrane, negativnih emocija, ili strukturalnih problema. Redoviti tretmani uključuju i otpuštanje raznih toksina iz tijela. Tijelo ima mnogo točaka preko kojih se mogu tretirati pojedini organi i nakupljeni toksini u organima i područjima oko njih. Pojednostavljeno rečeno, cijelo tijelo je sistemski povezano i zdravo je koliko je zdrav najnezdraviji dio. Sistemskim pregledom može se točno utvrditi gdje je organizam ‘najtanji’, odnosno što je u tijelu prioritet među problemima i na što se prvo (hitno) treba fokusirati. Da sam ja, primjerice, bila fizički zdrava, a Blanka mi je pričala da je imala klijenta koji je fizički bio super i ništa mu nije trebalo, onda bismo odmah krenule na sljedeću razinu. No, to je rijetko, uglavnom većini ljudi nešto nedostaje na nutricionističkom planu.

Nakon toga je slijedilo testiranje nekoliko drugih mišića, uglavnom povezanih s imunitetom, koji je bio moj primarni problem, i adekvatan tretman. Na kraju tretmana zaključak je bio da mom organizmu trebaju vitamin C, dva proizvoda za jačanje imuniteta, probavni enzimi i nekoliko vrsta Bachovih kapi. Nakon nekog vremena uzimanja svih tih proizvoda, a pregled je pokazao da mi prioritetno trebaju, poboljšalo mi se opće stanje organizma. Subjektivno sam se osjećala bolje, imala sam više energije.

Prije pregleda i uzimanja proizvoda nokti su mi bili dosta lomljivi. Sjećam se da sam se bila uplašila jer bi jači stisak nekog predmeta prouzročio da mi se na noktima pojave bijele crte kao da su popucali po širini. Isto tako sam imala dosta zanoktica i gulila mi se koža oko noktiju. Uzimanjem tih proizvoda, sve se povuklo, a ja sam se osjećala fizički i psihički stabilnijom.”

 

 

 

Prorada emocija pomogla mi je da smršavim

Filozofirao sam što bih doručkovao prije plivanja.

“Ništa ti to ne vrijedi dok ne proradiš emociju zbog koje se debljaš”, dobaci moja sestra, Marija, u prolazu. Nije me više mogla gledati kako biram što neću doručkovati. Da… Ljudi inače biraju što – hoće doručkovati. A mi koji se patimo s kilama borimo se protiv sebe, mi biramo što nećemo jesti.

Na moru mi se nije dalo kuhati, racionalizirao sam da su mi dozlogrdjele i salate, i mozzarella, a šogor je radio najbolje sendviče na kugli zemaljskoj, najbolji roštilj, pa smo onda navečer izašli na večeru, malo rižota… Dodaš koje pivo, malo tjestenine, i možeš plivati koliko hoćeš, ali eto me opet na 118 kila.

Marija je devet godina mlađa od mene. I, kad to što je tek počela studirati integrativnu psihologiju – tek počela, a već kao da je popila svu pamet svijeta – iskombiniraš s razlikom u godinama, koliko god je istina da dvadesetak godina nisam reagirao u afektu dobiješ nešto nalik ključanju. A onda je još dodala…

“Vidi, ti to sad ne razumiješ. Ti to sad ne može razumjeti, i zato sad nećemo o tome. Ali, kad shvatiš da možeš tisuću puta biti discipliniran i s mukom smršavjeti, a da ćeš kile vraćati sve dok ne proradiš emociju zbog koje uvijek posrneš, a poklekneš jer ne možeš držati u sebi to što držiš, i rupu zatrpavaš hranom, hranom kompenziraš, ti mi samo javi da si shvatio o čemu se radi. A sad doručkuj što god hoćeš, i idi plivaj. A dok plivaš, probaj raditi nešto korisno. Razmisli što te tjera da nakon što s mukom smršaviš opet poždereš deset toplih sendviča iza deset navečer. To će ti pomoći više od guarane.”

Zaustio sam, htio sam raspravljati o tome, ali Marija nije htjela ni čuti. Jednostavno je odrezala da ja to sad ne mogu shvatiti, da je u tom trenutku meni nemoguće shvatiti da je emocija nadmoćna razumu, da je u tim okolnostima besmisleno gubiti vrijeme, da se u njenoj školi uči kako ovakvi kao ja mogu na petsto kartica racionalizirati, ali, ponovila je, nema smisla, i da se kladi u što god hoću da ću joj se brzo javiti, jer ću sigurno shvatiti i primijeniti kuženje principa o kojem oni uče u školi.

Možda sam na godišnjem još bio vruć. Ni na prvom plivanju nakon hinta koji mi je dala, ni do kraja odmora, ništa mi nije bilo jasno. Nisam shvaćao vezu emocije i mojih postupaka. Razum je morao biti dovoljan.

No, planinareći, sam sa sobom i prekrasnim mirisima prirode, razmišljao sam što me najviše brine. Iznad svih briga izdvojila se briga o mogućem gubitku dijela ili većine prihoda. S obzirom na to da sam preživio trogodišnje gladovanje, ali grozno gladovanje, ma i najmanje približavanje toj zoni bi me gadno uznemirilo.

Da sad ne idem u detalje, metoda kojom mi je Marija pomogla da proradim emociju, ma ne gubitka dijela ili većine prihoda, nego gašenja cijele branše, metoda je… Nakon što sam proradio strah za egzistenciju alkohol je sa mene otpao kao da ga nikad bilo nije. Da ne bude zabune, nisam pijandura. Ali, pio sam ona dva pića u društvu, gotovo svaki dan. Prokleti kratki šećeri, prokleto dizanje inzulina i posljedice. U nekim epizodama mršavljenja bih se uspio suzdržati, da, izdržavao sam u kafićima. A onda bih naglo vratio mukom istopljene kile. A sad, to je doslovce bilo nesvjesno, ušao sam u kafić i naručio kavu i vodu. Pa sam onda ulazio i ulazio i razne kafiće, i naručivao kavu i vodu. Prorada emocije – hvala, sestro! – za posljedicu je imala da više nemam potrebu za dva pića na dan, a u mnogim situacijama alkohol mi je bio odbojan. Čašu vina popio bih samo u najboljim društvima, i istinski sam uživao u tome. Nije više alkohol vladao mnome, a ja sam zapravo bih strah, nego sam ja vladao alkoholom.

Istina, istina i samo istina. U društvu se popilo osam rundi. Negdje na sedmoj su me pitali da kako mogu popiti toliko kava i mineralnih. Odgovorio sam da stvarno imaju pravo, i taman kad su im se lica ozarila, kad su pomislili da ću konačno naručiti nešto konkretno, rekoh im da kavu treba izbaciti, a i da je obična voda bolja od gazirane.

 

 

Misim da najbolje knjige o mršavljenju zapravo nisu knjige o mršavljenju

Ova je knjiga kao neplanirano začeto dijete čijim su začećem roditelji, koji se vole, ushićeni, oduševljeni, iz aviona se vidi da će to dijete zauvijek biti voljeno, obožavano. I bude. Nema ali.

Doista, nisam planirao knjigu o mršavljenju. Ni u peti nisam imao da ću ikada pisati knjigu o mršavljenju. Smršavjevši sa 134 na 104 kile palo mi je na pamet. Prijateljima sam u šali govorio da ću nakon biografija, saga, romana i manifesta konačno napisati nešto ljudima korisno. Moji prijatelji valjali su se od smijeha. Još gore. Čuvši da mislim objaviti knjigu o mršavljenju moja bivša draga reče da kako će itko vjerovati mom romanu nakon – knjige o mršavljenju. Rekoh joj da se lijeku protiv neke bolesti nema što vjerovati ili ne vjerovati. Liječi bolest, ili ne liječi. A nema veze je li lijek napisao autor knjige o mršavljenju, ili doktor ili farmaceut s pedeset godina iskustva u branši. Pri čemu je pazio da reputaciju ne naruši kakvom nepodobnom knjižicom.

Kao što mi u peti nije bilo da ću ikad pisati i objaviti knjigu u mršavljenju, na kraj pameti mi nije bilo ni da knjiga neće biti gotova skoro osam godina. Udebljao sam se, imao sam 134 kile, naglo i nestručno, nezdravo!, smršavio sam na 104. Euforičan, optimističan, nisam vjerovao da ću se opet udebljati, godinama se patiti između 115 i 120 kila, da će moja potraga za kartom koja vodi u pobjedu toliko dugo trajati.

I, čemu cijelo ovo poglavlje, mislim da se dijete, kao i svako dijete, otelo kontroli, nakon svih tih godina rekao bih da ovo nije knjiga o mršavljenju. Što zapravo želim reći…

Jedan od onih što u avionima zauzmu dva sjedala stajao je kod police top 100 non fictiona u knjižari na Gatwicku. Ne znam je li na polici bilo izloženo 100 najprodavanijih knjiga, ili 100 preporuka. No, na prvom i drugom mjestu rang liste non fictiona bile su knjige o mršavljenju.

I tako, gleda on, i gleda, i gleda te dvije knjige, ali ih ne uzima u ruke. Onda prvu skine s police. Pogleda korice, prelista je, i vrati. Uzme drugu, ista procedura. Odšeće nekoliko metara dalje, promatra i non fiction i fiction, pa se vrati knjigama o skidanju kila. Sad ih temeljito proučava. Predgovor, pogovor, nasumice otvara stranice i čita. Da ne duljim, dvadesetak minuta je šetao po dućanu, gledao torbe, pa knjige, majice, pa knjige, da bi na kraju kupio obje…

Ha! I prije nego što sam pročitao Đokovićevu knjigu Serviraj za pobjedu, u podnaslovu Dvotjedni plan bezglutenske prehrane za fizičku i psihičku izvrsnost (EPH Media, 2013.), prijateljima sam govorio da najbolja knjiga koju sam o mršavljenju pročitao nije knjiga o mršavljenju, nego Klinika Mayo – tjelovježba za svakoga (Medicinska naklada, 2010.). Naravno da se podrazumijeva da ne mislim da će rekreacija bez prehrane riješiti problem, ali, razumijete što želim reći. Dijete se otelo kontroli u trenutku kad sam postao sposoban formulirati rečenicu da mislim da najbolje knjige o mršavljenju zapravo nisu knjige o mršavljenju. Nego o promjeni životnih navika, o odabiru života naspram nekog oblika umiranja, autodestrucije, čega već.

Usudim se reći da postoje dvije metode. Prva je bez kretanja, uz striktnu kontrolu unosa kalorija. Druga metoda je – žderem, a mršavim. Dobro, ne žderem, ali nakon što sam sa 134 kile smršavio na 92 na mnogim sam večerama pojeo i tri teška čokoladna kolača. Buce bi me gledale skoro sa suzama u očima, i pitale bi koja je tajna mog uspjeha, kako to da mogu u deset navečer pojesti šniclu, njoke, salatu i tri čokoladne torte, sve to zaliti s dvije čaše vina, a ostajem vitak. Rekao bih istinu, istinu i samo istinu, mjesečno prehodam najmanje stotinu kilometara, ponekad i tristo, uglavnom odradim i trbušnjake i leđnjake, i kad god mogu planinarim. Ponekad po vrlo nezgodnom terenu, na kojem je i održavanje ravnoteže napor, a kamo li penjanje i spuštanje, hodam i devet sati. Dobro, s pauzama. I, malo je večera na kojima pojedem odrezak, tjesteninu, salatu, tri komada torte i popijem dvije čaše vina. Najviše jedna u tjednu.

Dijete se otima kontroli, i želi u svijet. Zilijun stvari se još može napisati. Po putu čuješ da zeleni čaj ima nula kalorija, ali da organizam, da bi ga pobijedio, spaljuje pedeset kalorija po šalici. Dvije šalice na dan, to je tri tisuće kalorija na mjesec, kao da dan i pol nisi jeo.

Probao sam bezglutensku prehranu. Nisu mi trebala dva tjedna, o kojima je pisao Đoković, fantastične promjene na bolje osjetio sam već četvrti dan.

Da, knjizi nedostaje i poglavlje o sirovojedstvu. Silno mi se sviđa raw food. Imam i nešto alata za tu kuhinju, recimo šiljilo za pravljenje špageta od tikvice, mrkve ili krastavaca, koje onda prelijem umakom od sojinog mlijeka, badema i još nečega. Preukusno. Kolači od sirove hrane su super.

Da najbolje knjige o mršavljenju zapravo nisu knjige o mršavljenju pomislio sam i shvativši da sam toliko pročistio organizam, da mi je drugo pivo previše. Vjerovali ili ne, ja, koji sam mogao popiti pet piva misleći da to i ne osjetim, više od dva piva danas mogu popiti samo nakon sati i sati planinarenja, i to samo ako je društvo kakvo moje društvo u planinama i je, besprijekorno. Ma, bude ekipa na večeri takva da sam popijem butelju vina, ali rijedak je to petak. Čaša je prava mjera.

Gotovo da ne jedem kruh. Tu i tamo. Peciva i manje. Bio sam presretan otkrivši da mi je od trećeg peciva – zlo. Muka, osjećam se kao da sam pijan.

Na kraju. Sve se podrazumijeva. I priče da želim ljudima pomoći, i da mi ne bi smetalo da pomažući ljudima zaradim milijun dolara. Ali, najsretniji ću biti dobijem li poneki kompliment da ovo zapravo nije knjiga o mršavljenju. Da je knjiga sjajna, ali da nije knjiga o mršavljenju, da tu ima nešto bitno više.

Konzultirajte se s doktorom. Još bolje, s više specijalista

Da sam na početku moje sedmogodišnje potrage za idealnom prehranom znao što znam sad, vjerujem da bih sa 134 na 92 kile smršavio za godinu, najviše godinu i pol. Evo što bih radio.

 

  • Prvo bih otišao u Cybex centar, da mi dr. Slobodan Kuvalja sredi lokomotorni sustav i kaže kako se uopće smijem rekreirati.
  • Umjesto običnog pješačenja, zbog aktiviranja više mišića i sagorjevanja više kalorija, hodao bih nordijski. To je ono sa štapovima.
  • Otišao bih nutricionistici i kineziologinji Blanki Perše, koja bi mi preporučila metabolički balans, i rekla mi što točno mom organizmu treba.
  • Nakon doručka i večere, ili nakon doručka i ručka, popio bih Herbalife shake. U svakom slučaju, u prehranu bih uveo vitamin C, multivitamin, omegu 3, probavne enzime i probiotoke.
  • Radio bih na sebi. Integrativna psihologija, rad na sebi silno pospješuje mršavljenje. U tome su mi najviše pomogli moja sestra, Marija Ljubičić, i Marina Nardin.

 

Zbog debljenja i, općenito, načina života, umalo sam umro. Hajde, ako ne umro, malo je nedostajalo da se ozbiljno razbolim. Zbog nestručnog mršavljenja zamalo sam postao invalid. Zato savjetujte se s liječnikom ne ispisujem da bih izbjegao eventualne sudske tužbe, ne ispisujem to ni sitnim slovima kao što se piše na ugovorima u kojima te druga strana oguli do kosti, nego to ističem zato što sam skupo, zdravljem, platio što se nisam savjetovao s liječnikom. Želite li mršavjeti, iz dubine duše vam preporučujem da se, prije nego išta poduzmete, savjetujete, ne s jednim liječnikom, nego s više specijalista.

I, da odmah raščistimo neke stvari. Ne jamčim ni da će sutra Sunce izaći, a kamo li da će vam moja priča pomoći da smršavite. Zapravo, bit ću s vama krajnje iskren. Da biste smršavjeli, ova knjiga vam uopće ne treba. Cijela industrija mršavljenja dobrim se dijelom zasniva na debeljkovom zanosu u trenutku kupnje nekog aparata, preparata, knjige… na debeljkovom osjećaju da je nešto poduzeo. I taj osjećaj, optimizam, zanos, već idućeg jutra često splasne u razočaranje, melankoliju, novi u nizu poraza zbog nedostatka volje. No, treba li vam podrška, prijatelj, ova knjiga bi to mogla biti. Prijatelj koji će vas bodriti.

Mislim da odmah trebamo raščistiti i da svi muškarci i poneka žena nogomet znaju bolje od izbornika reprezentacije, dok ama baš svi muškarci i ama baš sve žene znaju sve što se o mršavljenju može znati. Utoliko sam i ja tek jedan od pametnjakovića koji sole pamet. S jednom razlikom. Pametnjaković sam koji je smršavio 40 kila, i ne debljam se. Ništa vam ne obećajem, ništa vam ne jamčim, eli eto, ovo je moja priča.

40kila.com