“Prehrana, hodanje, snaga, ravnoteža, istezanje, psiha – i problem je riješen”

“U mom istraživanju… Svaki dan bih s posla pješačio kući. Dok sam hodao svaki dan, sve je bilo u redu. No, nakon što sam prehodao trideset kilometara u jednom danu, nakon što me je hodanje prestalo umarati, nisam više hodao svaki dan. Dakle, hodanje me nije umaralo, a trčati se nisam usudio jer sam zbog godina i godina sjedenja bio raštiman, gležnjevi i koljena ne bi podnijeli trčanje. Počeo sam se penjati. Ali, tko će svaki dan ići na Sljeme!? Transport tamo i natrag po sat vremena. A svaki dan se penjati uz stepenice… to je premonotono, presivo. Tu je mršavljenje stalo, i čim samo malo ne bih pazio na prehranu, brzo sam dobivao kile. Na svu sreću, lako sam ih i skidao. Onda sam počeo trčkarati. I, to je instant znojenje! U penjanju se počnem znojiti nakon petnaest minuta, a u trčkaranju odmah. I to me oduševilo. Je li moje rješenje da sad trčkaram svaki dan?”

“Nije. Opet se moramo vratiti na početak. Prehranu i ljudsko tijelo treba gledati holistički. Znači, hranjenje i aktivnost su nedjeljivi. Nema samo jedna, i to najbolja vrsta aktivnosti. Diže mi se kosa na glavi kad čitam novine i popularne knjige koje stvari pojednostavljuju do besmisla. Naravno, nekad moramo pojednostaviti, da bi ljudi mogli shvatiti. Ali, kad to radi netko tko ne razumije stvari, onda rezultat zna biti nerazumljiva glupost. Nažalost, tako je kad je riječ o većini popularnih dijeta. Skinite kilograme samo posebnom prehranom ili posebnim vježbanjem zvuči fantastično, a zapravo je blentavo, jer ljude stavlja na muke nakon kojih se kile vraćaju. Vezano za aktivnost… Hodanje – da. Ali, hodanje je samo jedna aktivnost. Hodanje radi na aerobnom trošenju energije. Što se hodanja tiče, vi ste to svladali, zaslužili ste sve počasti, diplome, pohvale, odličja, plakete. Međutim, druga stvar je snaga. Treća je ravnoteža. I, četvrta je istezanje. Te četiri stvari treba jednako vježbati svaki dan.”

“Probao sam stajati minutu na jednoj nozi, s rukama malo u stranu ispruženim ispred sebe. Gledao bih Bloomberg ili CNBC, ti financijski kanali imaju sat u dnu ekrana, pa bih si mjerio minutu. Iznenadilo me koliko se čovjek znoji…”

“Da… Snagu čovjek može vježbati u teretani, a ja je na primjer već tri godine vježbam noseći svoje dijete, koje trenutno ima dvadeset kila. A istezanje? Strunjaču na pod, i vježbajte. Iole bolji trener fitnessa zna kako se to radi.”

“Hoćete reći, oplemenim li svoje hodanje vježbama za održavanje ravnoteže, vježbama za snagu i istezanjem, riješio sam sve svoje probleme?”

“Radite li to svaki dan, problem tjelesne aktivnosti ste riješili. Ostaje još samo prehrana. Proteini su jedna stvar koju valja dovesti u red. Da, to je veliki dio balansa, ali daleko od cjeline. Također, treba podesiti masnoće. Masnoće se nikad ne smiju izbacivati iz prehrane. Mogu se smanjiti, ali nikada izbaciti. Organizam mora imati masnoće. Mi smo fiziološki građeni tako da praktično ovisimo o tome. Organizmu je to toliko važno, da će sam proizvoditi masnoće ako ih mi ne unosimo. Da organizam ne bi morao iznalaziti kako ih proizvesti sam, olakšajmo mu taj posao unoseći ih hranom. Tu postoji važna iznimka. Postoje masnoće koje on ne može sam proizvesti, a to su one čuvene omege. Omega 3 i omega 6. Da bi dobro funkcionirao, organizmu svaki dan treba malo tih omega. E, sad je pitanje kako mu ih osigurati hranom, i kojom hranom. Postoje ljudi koji na dijeti smanje ili izbace masnoće, i onda im organizam traži masno. To je zov uskraćenog metabolizma. Ako su ljudi na dijeti, ako se suzdržavaju od masnoća, to su onda patnje i muke. Industrija je spremno odmogla, pa danas imamo mlijeko u kojemu gotovo nema masti. Imamo izobilje light mlijeka, u kojem, osim što je smanjen postotak masti, nema omega. Zato se čovjek mora obrazovati o vlastitoj prehrani, i svaki dan mora tražiti hranu koja ima izvor omega za njegove potrebe.”

“Da kupi tablete?”

“O.K., neka kupi kapsule. Ako si ne može svaki dan osigurati, recimo, orahe ili ribu, neka kupi omegu u kapsulama ili kvalitetno hladno prešano ulje, da bude siguran da će svaki dan u organizam unijeti omege.”

“Roditelji mi iz Slavonije povremeno pošalju oraha, a ja ih ne mogu prestati jesti. Znači li to da mi organizam vrišti da mu fali omega?”

“Fali mu omega, to je to. To je zov organizma.”

Sad dolazimo do dijela knjige koji je opremio sam Dolibašić. Naime, poslavši mu na autorizaciju poglavlja kojima je doprinio, rekao sam mu da najslobodnije sugerira nove naslove, da sam istakne što smatra iznimno bitnim. Na ovom mjestu je razlomio tekst i idućem poglavlju dao naslov…

Psihonutritivni pristup

“I, ako nema masnih kiselina, cijeli proces staje?” pitao sam.

“Neće stati, ali to vam je kao da u mehanizmu nema ulja. Znate kako se kaže: radi kao podmazan. Ako nema dovoljnog unosa esencijalnih masnih kiselina, ljudski organizam nije ‘podmazan’, tako govoreći. Omege su strahovito bitan element ljudske prehrane, esencijalne su za našu metaboličku funkciju, i moramo ih svakodnevno unositi jer ih tijelo ne može samo proizvesti. Onda, treba zadovoljiti potrebnu količinu minerala i vitamina. Sve pet. Imamo tablete i za to. Što još fali? Fale antioksidansi. Kod svakog mršavljenja razgrađuje se masnoća. Razgradnja čini dvije stvari. Sama potrošnja generira povećan opseg metabolizma. Znači, na dijeti motor radi na više obrtaja, i duže. Šteta koju proizvodi je veća. Proizvodnja toksina je veća. Stvaraju se slobodni radikali. Što više radimo, stvaramo više slobodnih radikala, dakle trebamo više antioksidansa da bi se tijelo zaštitilo. Dalje, trebaju nam vlakna. Trebamo se čistiti. Trebaju nam probiotici da održavaju crijevnu floru. Naizgled, sve smo pokrili, ali nismo. Psiha! Čovjek mora naći neprehrambenu nagradu, nešto što nema veze s hranjenjem, čime će se nagraditi kad postigne neki rezultat. Mora postojati psihološki element stabilizacije psihe. Psiha je vrlo čvrsto vezana s tjelesnom kemijom. Ne može se kontrolirati glad tek tako. Ostaje pitanje apetita, pitanje gladi, navika, obrazaca ponašanja. E, tu mi kao profesionalci uskačemo s nekim trikovima, savjetima, mjerama, da čovjeka naučimo kada, koliko i što treba jesti. Kad analiziramo sadržaj tanjura, tu obično bude silnoga nereda. Nered se ne rješava vlaknima u tabletama, shakeom. To može poslužiti na neko vrijeme, ali prije ili poslije čovjek se mora vratiti na početak, tanjuru. Čovjeka treba naučiti što treba biti na tanjuru, kako tanjur treba izgledati. Treba ga naučiti o bojama. Da nije isto ako gleda tanjur koji je siv, iskuhan, lešo, gdje su se boje ispuhale, ili ako gleda nešto što je i dalje zeleno, crveno, privlačno, što još i lijepo miriše. Uređivanju tanjura treba posvetiti vrijeme. Hranu treba poštovati. Uzimajući, zbog lijenosti, kao standard u svojoj prehrani sendvič, ne poštujemo sami sebe! Nije isto je li naše jelo pečeno ili kuhano, začinjeno ili nezačinjeno. Postoje ljuti začini, pa začini koji griju ili hlade, imaju egzotičnu aromu, svi imaju svoju funkciju. Aromaterapija! Jedan udisaj cedra ili bora može pomoći kontrolirati ili smanjiti apetit za hranom. Naoružamo li čovjeka svim tim znanjima, da nekad ne mora pojesti cijeli obrok, da mu ne treba šećer nakon svakog obroka, da se bavi fizičkim aktivnostima, da bar jedan obrok u danu bude slow food, sa žvakanjem, polako, da se tom obroku posveti sat ili sat i pol, ako se na taj način uravnoteži, onda je to arsenal oružja koji čovjeka mora izbalansirati i dovesti ga gdje bi trebao biti. Da ne nastavi jesti nakon komande koja kaže ‘sit sam’. O mozgu treba naučiti nešto iz fiziologije. Promatran fiziološki, odvojen, i u odnosu prema drugim organima, to je organ koji kad god može praktički jede samo šećer, troši kisik i ponaša se vrlo sebično, egoistično. Ponekad i kao metabolički čudovišni nezaustavljivi stroj pogonjen šećerom. Nakon što nešto pojedemo, šećer iz obroka prvo ide za njegove potrebe, ostalim organima što pretekne. Mozak brzo i intenzivno troši, i odmah traži još. Srce, mišići? Što ga briga, neka si sami riješe opskrbu energije, neka se sami snađu. Važno je razumjeti mehanizam potrošnje šećera u tijelu te cikluse u kojima pada ili raste njegova koncentracija, te tko je najveći potrošač šećera u tijelu. U tom smislu treba shvatiti važnu pouku o usvajanju neprehrambene nagrade. Ona može biti važan dio strategije za stabilizaciju prirodne ravnoteže šećera u krvi, normaliziranih ciklusa lučenja inzulina…”

I, Dolibašić je još samo nešto posebno istaknuo.

Glad. So what?

“Jedna od bitnih stvari je objasniti ljudima da glad nije strašna. Nekad su ljudi svaki dan radili u polju. Gladan sam, pa što? Jest ću za sat vremena. Danas? Gladan sam, odmah moram jesti. Kroasan i kava. Prođe pola sata, hajdemo isto to još jednom. Moderan način života je minsko polje, a jedna od mina je kava, koja danas podrazumijeva fiks šećera i kofeina. Inzulin djeluje brže i jače kad kava uđe u priču. Euforija koju kava u organizmu izaziva, ako je popraćena šećerom, još je i jača. Što jači fiks šećera, što jači peak, vrhunac koncentracije šećera u krvi, to dublji pad u hipoglikemiju. Tup, i to ravno u hipoglikemiju. Jer taj inzulin, kad ta sila sruši šećer, ne ruši ga na normalu, nego ispod. Tresu se ruke. Ima zgodna priča o tome u filmu Enemy of the State, s Gene Hackmanom i Will Smithom. Ovaj stalno treba šećer, postane nervozan, izderava se na ljude. Kad mu padne šećer postane loš čovjek. Stvarno sam vidio takvih ljudi. Ako svako malo ne dobiju fiks šećera, šize.”

Na rastanku mi je poklonio njegov pedometar, brojač koraka. I letak. Na kojemu je, grubo rečeno, sve pisalo u jednoj jedinoj rečenici: “Preporučeno smanjenje unosa hrane je oko 200-300 kcal dnevno, uz isto toliko veću potrošnju tjelesnom aktivnošću”.

Blanka Perše. Metabolički balans. Ne Oprah, ni dr. Oz… Blanka Perše

Moja potraga za svetim gralom nutricionizma završila je metaboličkim balansom i Blankom Perše u ljeto 2012. godine. Nakon čega sam se sa 118-119 kila (godinama nikako ispod 115 i, na sreću, ni iznad 120), kao da problema s kilama nikad nije bilo, spuštajući se po 2 do 3 kile na mjesec, spustio na mrvu ispod 92, a onda se mjesecima i mjesecima kretao od 92 do 94. (Iz perspektive debeljka aristokratski razmišljajući hoću li dostići po knjigama idealnu masu 88 kila, ili je, ipak imam više od četrdeset godina, 92-96 sasvim O.K.)

Dakle, prvo ono što vas sigurno najviše zanima. Po Blankinim savjetima – jelovnik je napravila samo za mene, dakle ne da nije za sve, nego je samo i samo za mene – jeo sam tri obroka na dan. Doručkovao sam, ručao i večerao bjelančevine sa zelenjavom, plus voćku, s tim da sam obavezno jeo jednu jabuku na dan. Zadnji zalogaj morao sam pojesti prije devet navečer, a od dodataka prehrani uzimao sam multivitamin (to sam već imao, Herbalife shake, jeo sam ga, ili pio, kako hoćete, nakon doručka i večere, ili nakon doručka i ručka), omegu 3 (i to je imao Herbalife), enzime za probavu i probiotike, što je bilo novo u mojoj prehrani. Riječima se ne da opisati lakoća kojom sam skidao kile, a ona se samo smijala.

Kako mi Blanka reče, metabolički balans je nutricionistički program koji ne samo da potiče gubljenje kila, već pomaže u hormonalnoj ravnoteži, znatnom povećanju energije i dovodi organizam u optimalno zdravstveno stanje. Rezultat je to dvadeset i pet godina znanstvenog rada liječnika i nutricionista. Metabolički balans nikako nije još jedna dijeta za gubljenje kilograma, već je to stil života kojim se polako, ali sigurno, vraćamo zdravom življenju. Potrebno je samo poštovati određena pravila prehrane, to jest kombinirati različite grupe hrane, potreban je dobar timing i mnogo volje.

Za uvod u ovo poglavlje, još samo objašnjenje zašto je Blanka u naslovu. Savjet ne tražim, niti bih ga dao, ali slobodan sam potaknuti na razmišljanje o stručnjacima koji su možda oko nas, ali im ne pridajemo značaj koji bismo trebali. Koliko puta smo ne razmišljajući duže od nekoliko sekundi odbacili nečije mišljenje samo zato što nam je taj netko blizu? Samo zato jer je – dostupan, običan. Na kraju krajeva, o metodi koju je u našim krajevima proslavio Novak Đoković Blanka mi je pričala dvije godine prije objave teksta u Jutarnjem listu i izlaska veličanstvene knjige Serviraj za pobjedu. Kojom je, moje skromno mišljenje, Đoković dao veći doprinos društvu, čovječanstvu!, nego Mohammad Ali svojim aktivizmom… Naravno da ovo nije protiv Oprah, ili mog omiljenog dr. Oza, samo htjedoh reći da znanje nije nužno na televiziji, da ga ima i po klupama u parku, i po redovima pred blagajnama u dućanima, a znanja o prehrani ima čak i na večeri na kojoj pojedeš previše i prekršiš sve poznate ti nutricionističke zakone…

“Nakon što sam iz prehrane izbacila šećer, život mi se promijenio na bolje”

Blanku Perše upoznao sam na večeri na kojoj se okupilo četrdesetak ljudi. Postoje li slučajnosti, slučajno smo sjedili jedno do drugoga i, nakon nekoliko tema, rekoh joj da pišem knjigu o mršavljenju, da sam na sebi isprobao razne prehrane… A onda nas je krenula karta. Koji dan poslije intervjuirao sam je za knjigu. Intervju je bio na “vi”, ali kako smo se kasnije sprijateljili, simultano ga prevodim na “ti”.

“Od 28. prosinca do 2. siječnja dobio sam 3,5 kile. Jeo sam iza sedam navečer, i kolače, i to kolače po definiciji mog kraja, da kakav je to kolač u kojem nema kilu oraha. Stavio sam se na pojačano vježbanje, i za dva dana, jer je to sve vodurina, skinuo 2 kile. Što znanost kaže, što su te 3,5 kile koje čovjek dobije pojačanim jedenjem kolača, pogotovo iza sedam navečer?” pitao sam.

“Sam si rekao, većim dijelom voda, naravno, uz sve ostalo što je u kolaču.”

“Za što se veže ta voda?”

“Voda se nakuplja zbog toksina koje hranom unosimo u organizam. Ako ih uzimamo više nego inače, organizam na tu količinu toksina nije navikao i ne može ih tako lako izbaciti, pa višak, vezan na vodu, ostaje u organizmu. Naravno, ako ne nastavljamo tako jesti dalje, pod uvjetom da je oganizam zdrav tekućina se polako izlučuje. Po svemu sudeći, tvoj mehanizam izlučivanja toksina je pristojan. Kažeš da si pojačano vježbao. Eto, ubrzao si izbacivanje. Kad kažemo ‘toksini’, mislimo na onu hranu koja nije dobra za nas i smeta našem organizmu, što se može manifestirati na različite načine. Taj se problem ne može riješiti brzo, a ljudi koji kontinuirano tako žive imaju sve veće zdravstvene tegobe, kao što su nadutost, nakupljanje vode u određenim dijelovima tijela, problemi s bubrezima, jetrom i srcem… To traje godinama, a ljudi često misle da se razbole preko noći. Nitko se ne razboli preko noći.”

“Koji bi bili školski primjeri razboljevanja koje traje godinama?”

“Recimo, konzumacija šećera. Zbog konuzimiranja šećera ljudi ne dobivaju samo dijabetes. Šećer je zlo, zlo, zlo. U našoj kući uopće nema zdjelice sa šećerom, ja ga ne koristim. U mladosti, dok nisam znala što danas znam, pojela sam dosta šećera. Kolače sam jela svaki dan. Zbog toga sam narušila svoje zdravlje. Nisam dobila ni jednu bolest koju možemo imenovati. Nisam dobila dijabetes, nemam čak ni poremećaj glukoze u krvi, ili, kako se to popularno kaže, šećer u krvi, ali imala sam tisuću različtih tegoba. Glava me je boljela, bila sam umorna, imala sam čak i razdoblje lakše depresije. Dok nisam uklonila šećer iz prehrane, nisam osjetila neko bitno poboljšanje. Šećer sam prvi put izbacila iz prehrane na studiju nutricionizma, 1994. godine. I tu sam vidjela promjenu. Ipak, tada sam se vrlo brzo vratila navici konzumiranja šećera. Jer, o šećeru brzo postajemo iznimno ovisni, on je poput droge, a danas znamo da je šećer otrov. Konačno, nakon što sam prestala jesti šećer, život mi se promijenio na bolje. Što čovjek može dobiti od šećera? Posljedice, da nabrojim samo neke, mogu biti prekomjerna težina, dijabetes, demencija (danas je nazivamo dijabetes 3), srčane bolesti, bubrežne tegobe, hormonalne tegobe, razne vrste karcinoma…”

“Nekad se debljaš samo zato jer zadržavaš vodu, a zadržavaš je zbog tisuću razloga”

“Trekirao sam trideset i dva kilometra. Uspon otprilike sedamsto metara, toliko i nizbrdo, sve skupa osam i pol sati na temperaturi oko trideset i šest stupnjeva. Očekivao sam da ću zbog teškog fizičkog napora smršavjeti, da ću izgubiti kilu ili dvije, a napuhao sam se, dobio sam 3 kile. Pitao sam doktora što se u meni dogodilo. Rekao je da mi se nakupilo vode. No, kako se od tolikog preznojavanja može nakupiti vode?” pitao sam Blanku.

“Teško je reći napamet. Koliko god smo slični, naše zdravsteno stanje određuje biokemijska raznolikost. Ne poznajem tvoj organizam. Mogu samo nagađati. Možda postoji neravnoteža u hormonalnom sustavu, koji je vrlo važan za regulaciju vode u organizmu. Isto tako su u proces uključeni bubrezi, koji uz jetru otklanjaju toksine iz organizma. Možda postoji neravnoteža u probavnom traktu, a to je za mene najvažniji faktor u prehrani. Neravnoteža znači imati u crijevima više loših nego dobrih bakterija, znači imati parazite naspram ne imati ili imati malo parazita, neravnoteža znači imati kandidu, i tako dalje. Loša prehrana utječe na povećanje svih tih negativnih faktora. Organizam tada neće funkcionirati dobro i radit će obratno od onoga što bi trebao.”

“Je li zadržavanju vode pomoglo što je to bio prvi tako težak napor kojemu sam podvrgao organizam, inače naviknut na dvostana ili trosatna penjanja?”

“To je definitivno bio stres za organizam. Ako smo pod stresom, adrenalne žlijezde ubrzano rade, izlučuju adrenalin. Što adrenalin radi? Među ostalim, adrenalin nam daje snagu da prijeđemo ta trideset i dva kilometra. Da bismo imali snagu, treba nam glukoza, jedini oblik šećera u funkciji hrane za mozak i svih naših stanica. A ona će se oslobađati gdje god postoje zalihe kako bi opskrbila organizam. Taj proces može dovesti do disbalansa cijelog hormonalnog sustava, što uključuje i hipofizu, koja je uključena u regulaciju vode u tijelu. A pokretač svega je bio stres.”

“Jesam li ja tad svoj organizam doveo u situaciju da se brani od mene? Je li moj nesretni organizam pomislio: ‘Ovaj idiot će me ubiti, sad moram čuvati sve zalihe kako bih preživio’, i branio se od mene?”

“Tako je. Hormoni su važni u regulaciji vode. Bubrezi. Sve je to vezano i na probavni trakt. Iako, probavni trakt se u stresnoj situaciji zatvara, da ne trošimo energiju na probavu hrane. A propos sportskog elementa… Vjerojatno znaš da se određeni postotak sportaša razboljeva. Ljudi se čude. Kako je veliki sportaš, tako jak i zdrav, dobio, recimo, karcinom? Zbog povećanog stresa kojem je godinama izložen tokom treniranja.”

“Čovjek, znači, može misliti da uživa u sportu, a zapravo imamo čovjekov duh, kojemu neka aktivnost godi, ili misli da mu godi, i čovjekovo tijelo, koje pati?”

“Upravo tako! Čovjek uživa, ali tijelo mu je pod stresom. Organizam je pod stresom. E, sad, ako to traje dugo… Zamisli koliko godina i koliko sati sportaši treniraju svaki dan. To nikako ne znači da trenirati znači i razboljeti se, ali ne hrani li se pravilno, organizmu je teško nositi se s tolikim naporom. Zato mu treba pomoći da se nosi sa stresom. U tome značajnu ulogu imaju antioksidanti: vitamini A, C, E i selen, te magnezij i B vitamini.”

“Moj otac je počeo pušiti s četrnaest godina i pušio je do šezdesete. Bio je u vrlo lošoj kondiciji. Prvo je šetao. Nakon što mu šetnja nije bila nikakav napor, počeo je trčkarati, u početku koracima od pola stopala. I tako, radeći samo ono što mu nije predstavljalo napor, istrenirao se da podiže pedeset kila kao od šale, pretrči deset kilometara, ne radi li lift s teretom od dvadeset kila se popne na petnaesti kat kao od šale… Je li definicija rekreacije isključivo aktivnost koja je tijelu ugodna, dok je sport svaka aktivnost koja puls podiže, recimo, iznad sto i četrdeset?”

“Složila bih se s tim. Kažemo ljudima da bi trebali vježbati barem tri puta na tjedan po dvadeset minuta; brzo hodanje ili trčanje. Rekreacija je doista uživanje, a u sportu se žele postići i rezultati.”

“Na početku mog vježbanja nisam mogao prehodati ni kilometar bez pauze. Moja fizioterapeutica kaže da je za mene tada i obično hodanje bilo trening, jer mi je i hodanje dizalo puls na sto dvadeset do stotinu i trideset. Njena definicija treninga zapravo je puls.”

“Puls je jako važan kod vježbanja, točno.”

“Što misliš o L-Carnitineu?”

“Sve aminokiseline, najmanje molekule proteina koje možemo apsorbirati, su vrlo važne za naš organizam. Kao što glukoza daje energiju, proteini su kao cigle od kojih se tijelo izgrađuje. A L-Carnitine je, kao i ostale aminokiseline, važan za energiju, jer se energija ne može proizvoditi ako, među ostalim, nema dovoljno L-Carnitinea. Dobar je za sportaše, kao i ljude koji imaju problema sa srcem, jer ne proizvode dovoljno energije.”

“Jako dobro mi je pomagao tri tjedna. Doktori i fizioterapeuti su mi rekli da ga ne smijem uzimati duže od tri tjedna u komadu, i rekli su da, što duže vježbam, to bolje djeluje. Umjesto sat vremena sam brzo hodao dva sata, i topio sam se na očigled. Pukim nordijskim hodanjem. Dobro, sedam-osam kilometara na sat. Dva sata nordijskog hodanja na dan, i topio sam se tako da se to u ogledalu vidjelo. Međutim, dva mjeseca poslije, nakon preporučene pauze, L-Carnitine na mene više nije djelovao. Zašto?”

“Vjerujem u sposobnost organizma da neke stvari odbaci ako mu ne trebaju. Po svoj prilici ti više nije trebao, ili bi napravio zlo da si ga uzimao. Vitamina C možeš uzeti koliko god hoćeš, organizam će iskoristiti onoliko koliko mu treba, a višak će izbaciti.”

“Stres je broj 1 u našem životu. Kad bi ljudi to prihvatili, svi bi, uz zdravu prehranu, i meditirali”

“Još jedna misterija. Zašto spavanje pomaže mršavljenju? Ako bih uspio zaspati u deset ili jedanaest navečer, mršavio sam na očigled, a u doba nesanica, ili čak samo kasnog spavanja bez nesanice, ili nisam mršavio, ili sam mršavio puuuno sporije…”

“Stres. Stres. Po mom mišljenju, stres je broj jedan u našem životu. Kad bi ljudi to znali, svi bi, uz zdravu prehranu, i meditirali”, reče mi Blanka.

“Što je najgore, nitko ga nije definirao.”

“Mogu ti reći što se fiziološki događa. Stres je prirodan mehanizam, neophodan i koristan. Ne znam jesi li čuo za ‘fight or flight sindrom’, sindrom borbe ili bijega. To je automatska, primitivna fiziološka reakcija koja priprema naše tijelo na borbu ili bijeg u situaciji opasnoj po život. Hipotalamus šalje poruku adrenalnim žlijezdama da proizvedu adrenalin i kortizol, koji pak šalju poruku cijelom organizmu da se treba pripremiti za borbu ili bijeg. Zjenice se rastvaraju da bolje vidimo, probava se zatvara, jer se energija ne smije uzalud trošiti, ubrzava se rad srca, i disanje. U stresnim situacijama ljudi su u stanju učiniti nevjerojatne stvari…”

“Da, majke podižu kamionete…”

“Naravno, tu postoji i psihološki element. Ako majka vidi dijete pod autom, snaga se izuzetno poveća, i to je primjer sindroma borbe. No, što se događa? Pripremljeni za novonastalu situaciju, potukli smo se ili pobjegli te istrošili energiju, i vratili se u balansirano stanje mira. Sve za što je organizam bio pripremljen mi smo napravili. Što se događa danas? Šef nas iznervira na poslu, zastoj tramvaja je i kasnimo, ne možemo se ni potući ni pobjeći, pa postajemo napeti i agresivni, u svakom trenutku spremni da eksplodiramo. Nismo svu tu energiju istrošili, izbacili van.”

“Dakle, energetski paket je bio spremljen, nije izbačen van, znači samo je uskladišten?”

“Upravo to! Iz dana u dan. Mi tako živimo. Što se događa dalje? Mi iz akutnog stresa polako prelazimo u kronični stres. Više ne vidimo izlaz iz očajne situacije. Najgori aspekt kroničnog stresa je da se ljudi naviknu na njega i više ga nisu svjesni. Vjerojatno znaš za priče da se ljudi za vrijeme rata, kad su svi pod kroničnim stresom, uglavnom ne razboljevaju. Stres ih stalno drži u napetom stanju. I, ne samo da se ne razboljevaju, nego i kronične bolesti koje su imali odjednom postaju sve lakše. Zašto?”

“Koordinatni sustav se pomaknuo?”

“Tako je. Nakon rata, kada padaju hormoni, ljudi se počinju strašno razboljevati, jer je organizam iscrpljen dugoročnim stresom.”

“Kao novinari na godišnjem.”

“Tako je. Kronični stres uništava živote ljudima u nesretnom braku, u poslu koji ne vole, u teškom životu. Ljudi koji su cijeli život radili stresan posao, misle da će se, kad odu u penziju, opustiti i odmoriti, a zapravo često dožive infarkt ili se razbole. Jer ih mehanizam stresa više ne štiti i potpuno su iscrpljeni.”

“Iz svega što pričaš, ispada da bi čovjek najkasnije od šesnaeste godine trebao ili meditirati ili kod dobrog psihologa.”

“TM ili bilo koja meditacija ima kumulativni efekt. U početku se osjećaš sjajno dok meditiraš, a kako vrijeme prolazi meditacija sve više postaje dio tvog života. Dobro se osjećaš cijeli dan.”

“Znači, preporuča se ili psihologija, ili meditacija, ili, hajdemo reći, bilo koja tehnika češljanja mozga?”

“Točno. Ili, odmaranje. Važno je naučiti mozak da se može odmoriti, a ne da stalno radi. Meditaciju bi trebalo ‘unositi’ u organizam svaki dan, kao i hranu.”

A onda mi je Blanka rekla sve što sam htio znati o dodacima prehrani, i to u nekoliko rečenica. Zapravo, u slučaju nužde sve bi stalo u jednu jedinu rečenicu.

“Minimum dodataka prehrani u naše doba: vitamin C, omega 3, multivitamin, probavni enzimi i probiotici”

“Što nutricionizam kaže o dodacima prehrani? Food supplements?”

“Mnogo je različitih stavova.”

“Kako čovjeku pomoći? Kako da zna što smije, a što ne smije koristiti? Jer, imamo neukog čovjeka, koji vidi reklamu na čijoj je lijevoj strani debeljko, na desnoj ideal ljepote, a u ćošku obično neka piksa s latinskim izrazom. Kako da se laik snađe u tom košmaru?”

“Laik ništa ne zna o tome. Zato postoje nutricionisti. Ljudi gledaju reklame, čitaju, totalno su izgubljeni. U današnje doba zagađenosti hrana nije zdrava kao što je nekoć bila. Ne može se dodatke prehrani uzimati tek tako, jer neki mogu biti loši po zdravlje ako ih se ne kontrolira, ali svatko bi povremeno trebao uzimati vitamin C, omegu 3, dobar multivitamin s visokim postotkom vitamina B, probavne enzime i probiotike. To je minimum minimuma koji je potreban svakom čovjeku da sačuva zdravlje. Omege 3 nema dovoljno u prehrani, a njeno najvažnije djelovanje je antiinflamatorno. Kako svaka neravnoteža u organizmu dovodi do manje ili veće inflamacije, omega 3 nam je neophodna. Iz multivitamina organizam uzima ono što mu treba, a probavne enzime bi svi trebali uzimati da se gušterača što manje opterećuje probavom, jer ima sasvim dovoljno posla s inzulinom. Neki se boje da će se organizam, ako ih uzimaju, ulijeniti i prestati proizvoditi vlastite enzime. Neće se ulijeniti. Dapače, pomoći ćemo mu da troši energiju na nešto što nam je u datom trenutku važnije. Danas također znamo da enzimi ulaze u krv i čiste je od svega što u njoj nije dobro. Što ih više ima, to će više čistiti. Ali tu priča ne prestaje. Postoje dvije glavne grupe enzima: probavni i metabolički. Probavni enzimi, koje možemo uzimati oralno, rasterećuju metaboličke enzime, a metabolički su enzimi odlučujući faktor odvijanja mnogobrojnih procesa u organizmu. Tako si, uzimajući probavne enzime, doslovce produžujemo život.”

“A količina?”

“Ne može ti škoditi. Uvijek ih nosim sa sobom. Kad krenemo jesti obrok, popijemo probavni enzim, on je onda samo za probavu. A između obroka se uzima terapeutski, ovisno o dijagnozi bolesti.”

“Savjetuj se s nutricionistom, jer nisi ono što jedeš, nego ono što apsorbiraš”

“Mnoge reklame kažu ‘potražite savjet liječnika’, ‘prije nego krenete mršavjeti idite svom liječniku’… Većina ljudi kaže da zna sve što je o mršavljenju potrebno znati, a svodi se na ‘manje jedi, i vježbaj’. Međutim, moje istraživanje je pokazalo što čovjek istrpi jer je mislio da je to mogao sam. Što ti, nutricionistica, imaš za reći o najčešćim pogreškama koje ljudi rade zato što ne traže savjet eksperta?”

“Toliko toga… Vraćam se na ovo da smo svi različiti. Kaže se da prije mršavljenja treba otići liječniku na pregled, a ja bih dodala da treba otići i kod nutricionista. Ne znaš koje probleme imaš. Dobra probava je preduvjet zdravlja, jer hrana mora proći kroz probavni trakt. Ne mogu ti uopće nabrojati koliko tu problema može biti. Kaže se da si ono što jedeš, a zapravo je točno da si ono što apsorbiraš. Možeš jesti najbolju hranu na svijetu, ali ako tvoj probavni trakt nije dobar da to probavi, a onda da apsorbira… Postoji nešto što se na engleskom zove leaky gut, što možemo prevesti kao propusno crijevo. Zato što se loše hraniš, stijenka crijeva postaje preporozna, i u naš organizam ulazi hrana koja ne bi trebala ući. U organizmu nastaje kaos, jer ne znamo što učniti s tim ogromnim molekulama kojima tu nije mjesto. Stoga ih naš imunološki sistem počinje napadati, i upravo to je jedan od faktora nastajanja autoimunih bolesti. Naravno da treba provjeriti u kakvom su stanju srce, jetra, bubrezi. Dakle, i liječniku i nutricionistu treba otići jer u organizmu može biti puno problema, za koje, u nedostatku simptoma, ne znamo.”

“Montignaca mi je prijatelj donio i rekao da su dvije stranice cijela knjiga. Te dvije su graf koji pokazuje zašto čovjek brzo ogladni, i stranica na kojoj piše koja se hrana treba jesti s kojom hranom. Ostatak knjige, našalio se frend, čovjek je napisao jer neće valjda prodavati dvije stranice, mora ih napisati bar stotinu. Dalje, zaključio sam da se često nisam debljao od hrane, obroka, nego od međuobroka. Kad sam počeo paziti što su međuobroci, kad su međuobroci postali ili badem, ili Herbalifove proteinske pločice, ili shake, uz neko lagano kretanje, recimo pet do sedam kilometara na dan, mršavio sam i 5 kila tjedno, a da nisam bio gladan. Ma, ne čak ni ‘jedem, dakle mršavim’, nego ‘grickam, dakle mršavim’, pa sam čak imao i razdoblja ‘žderem, a mršavim’, jer sam pazio što sa čime kombiniram, a mnogo sam se kretao. Recimo, za večeru tuna s blitvom u malte ne neograničenim količinima.”

“Jeo si koliko si htio?”

“Točno to, jeo sam koliko sam htio, a nisam se debljao, nego sam mršavio. Radi li se tu o individualnom organizmu kojemu je to slučajno odgovaralo, ili priča ipak naginje ka univerzalnosti?”

“Uvijek sam za individualni pristup. Neki ljudi moraju jesti međuobroke zbog održavanja normalne razine šećera u krvi.”

“Zar sam međuobrocima, i to pametnim međuobrocima, nesvjesno, nemajući pojma što radim, dao organizmu dovoljno glukoze? A organizam je zahvalan rekao: ‘Hvala Bogu, sjetio se’?”

“Ne bih baš tako rekla, bolji je izraz davati organizmu ravnomjernu količinu glukoze. Time održavaš energiju, odnosno organizam proizvodi dovoljno energije za cijeli dan.”

“Hoćeš reći, omogućio sam mu da u miru otpušta viškove? Da kaže: ‘Ne moram panično pakirati, mogu se riješiti viškova.'”

“Organizam kaže: ‘Vidi kako mi je dobro, sad imam kontinuiranu opskrbu gorivom za dovoljno energije.’ Ljudi piju puno kave. Zašto? Jer im nedostaje energija. Nakon svake šalice kave, adrenalne žlijezde proizvodnjom adrenalina u kratkom roku podižu energiju. Taj prenagli dolazak energije uvjetuje i njezin brzi i nagli pad.”

“Hoćeš reći, kao junkyjev šut? Kao alkoholičareva žestica? Opet pričamo o šećeru kao drogi?”

“Upravo to. I, kad naglo padne, ljudi postaju agresivni, razdražljivi i gladni, pa im treba još šećera u vidu stimulansa poput kave, alkohola, karboniziranih napitaka, ili hrane bogate ugljikohidratima, kao što su kruh, tjestenina ili kolači. Na to se, naravno, veže probem inzulina, koji u ovakvoj situaciji podiže inflamaciju u organizmu. Kad šećer naglo raste, svaki put kad dobiješ, kako si rekao, šut, inzulin kuca na vrata stanice ne bi li glukoza ušla u svaku stanicu u našem organizmu. Stanica uzme samo onoliko glukoze koliko joj treba, dok se višak pretvara u masnoću i taloži u organizmu.”

“Znači, ovo bi bila špranca… Novinar sam, mjesecima sam pod užasnim stresom. Dođem na posao, i odmah sam gladan. Pojedem, recimo, jaja sa šunkom. Međuobroci su stalno sendviči. Mozak je stalno okupiran, a tijelo vrišti ‘daj mi šutove šećera, da se spasim!’. I, taloži se oko struka.”

“Točno. Sljedeći korak je rezistencija inzulina. Zamisli da kontinuirano preopterećuješ motor. Trajat će neko vrijeme, ali onda će se početi kvariti i eventualno stati. Tako je i s inzulinom. Zbog učestalog korištenja i prevelikog opterećenja više ne može biti efikasan kao ranije, i treba ga proizvesti sve više za isti učinak. U najgoroj varijanti dolazi do dijabetesa, malignih oboljenja i cijelog dijapazona teških i kroničnih bolesti.”

I, prije kineziologije, o čemu mi je Blanka pričala dvije godine prije nego što je Đoković proslavio bezglutensku prehranu i kineziologiju, još samo nešto.

 

 

 

“Kiselost = bolest, lužnatost = bolest. Mi smo stvoreni za ravnotežu između lužnatog i kiselog”

“Zašto bjeančevina i škrob, recimo meso i pomfrit, daju tako grozan rezultat, a meso i blitva tako dobar rezultat?”

“Zato što je blitva lužnata, a meso kiselo. To je, po meni, jedan od najvažnijih aspekata prehrane. Ako jedemo kiselo, što ne znači da hrana ima kiseli okus, već ta hrana stvara kiselinu u tvom organizmu – govorimo o pH faktoru – kiselost je sve veća i veća, a kiselost jednako bolest. Ako jedemo lužnatu hranu, onda smanjujemo kiselost, odnosno vraćamo pH faktor negdje ka normali. Uvijek je bolje da je malo prema lužnatom, nego prema kiselom. Jedemo li krumpir i meso, koji oboje u organizmu stvaraju kiselost, to nije dobro jer kiselost ima kumulativni učinak i time povećava stupanj razboljevanja. Uvijek treba jesti povrće. Povrće je fantastično. Kažu da treba jesti pet obroka dnevno, povrća i voća. Ja bih rekla: pet obroka dnevno povrća! Možemo pojesti najbolji komad mesa, ono i dalje stvara veliku kiselost, jer mu je pH faktor između 1,5 i 2. Ali ako uz taj komad mesa pojedemo brdo povrća i salate, ublažili smo kiselost.”

“Društvo dođe kod mene, gledati utakmicu. Godinama isto, hrpe čipsa i piva. Sad im kao domaćin nabavim čips i pivo, a ja uz utakmice jedem brokulu. Oni vrište od smijeha. No, ja jedem brokulu iz maminog vrta.”

“Sjajno!”

“Dobro, popijem malo piva, ali strašno sam smanjio. Ne jedem li brokulu, dok oni jedu čips, ja jedem badem, jer sam shvatio da ako navečer pojedem i dvadeset deka badema, dobro, malo legne na želudac, ali nije velika šteta. Bjelančevine potjeraju vodu, ali badem se ne prima na struk, nema novih kila.”

“I lužnat je.”

“Znači, sto grama badema je šesto kalorija. Recimo da sam pojeo tisuću i dvjesto kalorija čokolade, to se odmah vidi kao kila i pol viška, jer se tokom noći ili dvije u organizmu valjda odvijaju neki procesi čiji je rezultat debljanje, dok tisuću i dvjesto kalorija badema zna biti i kila manje.”

“Zato što su u njima i proteini. Probava uvijek duže traje ako se jedu proteini, iako baš ne bi bilo dobro pojesti toliko badema. Organizmu trebaju četiri sata da se probave proteini. Ugljikohidrati čekaju proteine. Zato bi uz svaki obrok trebalo jesti proteine. Ako jedemo jabuku, dobro je pojesti s njom četiri-pet badema.”

“Sitost dva ili tri sata?”

“Em sitost, em omogućuješ da glukoza polako dolazi u krv.”

“Zašto je doručak toliko važan? Zašto, ako čovjek već ništa nije jeo, treba makar popiti čašu vode?”

“Opet naš stari prijatelj stres. Spavao si, sve je bilo mirno. Čim ustaneš, organizam je odmah ‘navijen’. Dok god ne dobije hranu, proizvodi adrenalin, koji oslobađa glukozu iz organizma da bi imao energije, jer smo aktivni.”

“Zar se cijeli naš život svodi na osiguravanje glukoze?”

“Da. Ona jedina daje energiju. Iako sada doznajemo nove stvari u vezi proizvodnje energije, ali to je čitavo novo poglavlje.”

“Ako čovjek nije doručkovao, odakle organizam uzima energiju?”

“Iz mišića u obliku glikogena.”

“A zašto ne uzme iz masti?”

“Kada se potroše zalihe glikogena, tada se tijelo okreće masnoćama. Mast je zaliha za crne dane.”

 

 

 

 

40kila.com