Sudbina, powered by good shape

Poslovođa web dućana reče mi da knjige donesem u neboder, ulica i broj… I tako, dođem s torbom punom knjiga pred neboder, a ono broj nije taj. Birajući između nebodera i broja logično bi bilo odabrati neboder, ali ipak sam otišao ulaz dalje, odabrao sam broj.

“Aaaa, taj dućan vam je u neboderu”, rekoše mi na recepciji susjedne zgrade.

“Dućan? To vam je na desetom katu”, reče mi, napokon, recepcioner u prizemlju nebodera.

“Web shop? To vam je na drugom katu”, kazala je tajnica na desetom katu.

“Poslovođa? Nije ovdje. Izašao je van na sastanak”, nisam imao sreće ni na drugom katu.

Popunio sam otpremnicu, čekao desetak minuta, poslovođu nisam dočekao. Pa, neka bude, ostavit ću im knjige na povjerenje. A on i ja već ćemo se naći, da mi potpiše formular i donese ugovor.

Spustio sam se u prizemlje. Bila je zima. Sklonio sam se u stranu da ne smetam ljudima koji ulaze u liftove i izlaze iz njih, zakopčao jaknu, nabio kapu na glavu do ispod ušiju, omotao se šalom. I, samo da još zapalim cigaretu, eto nje. Nikad poljubljena žena iz moje prošlosti, iz najbolje proze i poezije, san svih snova. Na mjestu živ. Ljubav na prvi pogled, što se nas dvoje tiče, drugi put.

Jedan od onih trenutaka. Gotovo religijsko iskustvo. Kao da ti Bog dlanove pod noge postavlja kao stepenice.

O, kako mi je bilo drago što sam skinuo 30 kila. Da nisam, bio bi to samo slučajni susret. Ovako, s 30 kila manje, bila je to sudbina. Jer, kako reče karizmatik s Filozofskog, profesor Despot, “Svaka duša može biti svačija duša”, ali, nadovezujem se, svako tijelo ne može biti svačije tijelo.

E, što ti je zaljubljenost. Otišao sam dostaviti knjige na drugo mjesto. Ruke su mi se tresle. Bile su to najgrbavije posvete koje sam napisao.

“Što ti je, Tom?” pitali su.

“Žena, dečki! The žena!” odgovorio sam. “I, što je najbolje, suđeno nam je. Svaki otpor je uzaludan. Nekad je život Babe Ruth. U transu pokaže smjer, kamo će opaliti home run, i loptica stvarno završi gdje je najavio da će je ispucati.”

“Ošo Birt”, reče jedan od njih.

“Puk’o načisto”, drugi.

“Dečki, ako je i za što trebalo otrpjeti opasku da ste onomad nakon mog posjeta dva dana zračili kancelariju, onda je to ovo danas. S 30 kila više ne bih imao šanse. Nula, zero, fi, prazan skup. A ovako je suđeno. Izgledam točno kako tridesetsedmogodišnjak treba izgledati. Tri-četiri kile više, prosječno, taman da za mnom ne vrište sponzoruše i tinejdžerice, a privlačan sam onima od dvadeset i sedam do trideset i pet, koje znaju što žele i kako to postići, iz čijih stanova izlaziš s anđeoskim osmijehom.”

Oni su se valjali od smijeha, ja sam i dalje drhtavom rukom više slikao hijeroglife nego pisao posvete. I bio sam sretan ne zbog svakog kilometra, nego zbog svakog prehodanog milimetra. Poljubio bih svaki milimetar koji sam prepješačio.

Nekoliko dana kasnije ona i ja već smo se ljubili. Kao što rekoh, bilo je suđeno. I, kao što rekoh, da nisam skinuo 30 kila…

Želiš li smršavjeti, a misliš li da ti razgovor sa mnom može pomoći, nazovi, pošalji mail
Pošalji e-mail Nazovi
U najgorem slučaju, izgubit ćeš 30 minuta. U najboljem ćeš izgubiti 30 kila 🙂

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

40kila.com