Nisam osjećao lijevu polovicu glave, lijevu ruku, ni lijevu nogu. Mali prst lijeve ruke kao da mi je bio od drveta. Štipao sam ga, ali ništa nisam osjećao, samo prste desne ruke kojima sam ga pritiskao. Nisam čuo na lijevo uho. Stavio sam slušalicu u uho, raspalio na najglasnije, ali nisam čuo baš ništa. Vrlo, vrlo teško i plitko sam disao. Pokušavao sam duboko udahnuti. Nisam mogao. U prsima me grozno stezalo. Nije, tupo, boljelo koliko me je plašilo. Čisti, purestrah od smrti, pomiješan s nadom da ipak nije tako strašno, i potragom za razumu prihvatljivim argumentima da će sve biti u redu.

Izašao sam iz kancelarije, ispred zgrade. Dlanovima sam se naslonio na metalnu ogradu. I čekao da prođe. I čekao da prođe. Nije prolazilo.
Tjednima, mjesecima, bilo je sve gore i gore. Ali, mislio sam, tješio sam se, bilo je tako i prije. Stres. Nikad nije bilo ovako gadno, ali, nije mi ovo novo. Moram se samo smiriti. Sve će biti u redu. Valjda će biti u redu. I ovaj nalet jezivog stresa će proći, i opet će biti u redu.
Zapalio sam cigaretu. Vrućinčina, više od trideset stupnjeva, i cigareta. Nekoliko minuta šetao sam tamo-amo. Nije mi bilo ni bolje ni gore. Vratio sam se u redakciju.

Za tri dana počinjao mi je godišnji. Ni šefu ni kolegama nisam govorio da mi je loše. Namjeravao sam nekako pregrmjeti ta tri dana, a na moru isplivati dušu koliko to čovjek bez kondicije može.
Boro, šef, moj najbolji prijatelj, sjedio je ispred mene, dvojica kolega, Renato i Turki desno od mene, a ja sam cijelo vrijeme razgovora gledao u lijevo. Da bih ga čuo, morao sam pogled skrenuti u lijevo, okrenuti glavu i od njega i od njih.

“Zašto me ne gledaš dok razgovaramo?” pitao je Boro.
“Ne čujem na lijevo uho”, priznao sam.
“Molim!? Tebi nije dobro!?”
Priznao sam sve. Pola glave, lijeva ruka, lijeva noga, stezanje u prsima…
“Ti odmah moraš na hitnu!” gotovo je povikao.
“Ma, zajebi hitnu. Idem na godišnji za tri dana…”
“Čovječe, s tim simptomima će te uzeti preko reda! Znam što govorim. Meni je prije koju godinu trnula ruka i odmah su me uzeli preko reda iako je čekaonica bila puna. Ispostavilo se da je živac. Ali, ovo tvoje je puno gore. Ti ne osjećaš pola tijela i ne čuješ.”
Muška prijateljstva. Nakon ženskih prijateljstava, muška prijateljstva su drugi najljigaviji međuljudski odnos u univerzumu. Prije koju godinu Boru je posao razmontirao na simptome, a ja sam ga molio da ode doktoru. Sad je bio njegov red. Molio me je da te sekunde, odmah, sjednem na taksi i odem na hitnu.
“A dobro, kad si navalio, idem na autobus, doma se otuširati, pa na hitnu.”
“Pa kud ćeš, u ovom stanju, po ovoj vrućini, na autobus!? Ideš na taksi! I to odmah!”
“O.K., natjerao si me na hitnu, idem, ali nemoj sad praviti veću dramu nego što je. Idem na bus.”
Na licu sam mu vidio da važesituaciju. On bi radije da sjednem na taksi, ali bojeći se da će inzistirajući na taksiju izgubiti odlazak doktoru, na što me je jedva nagovorio, nevoljko pristaje na bus.
Spakirao sam stvari, natovario ruksak na leđa i krenuo na stanicu. Nije prošlo ni pet minuta, nazvao je.
“Čuj, nikakvo tuširanje. Molim te, stvarno te molim, ne želim te imati na savjesti, smrdi koliko hoćeš, ali ne idi kući, nego odmah na hitnu.”
“Ajde, nisam ti daotaksi, pa neka ti bude, ne idem kući nego odmah doktorima.”

Što reći… Zadnjih nekoliko tjedana, kako se pogoršavalo i pogoršavalo, nije mi bilo svejedno. Sad sam se bojao. Stvarno sam se bojao. Nakon što sam u krcatoj čekaonici rekao simptome, a doktori su me prekoredno proslijedili na neurologiju… e to je bio strah. Čekaonica puna svakojakih ljudi, od djece do staraca koji jedva sjede, a mene, mladolikog starog konja, pred svim tim nesretnim i prijekornim očima šalju doktoru kao da sam došao po vezi. A veza su mi bili – simptomi.
Da ne duljim, neurolog je već osnovnim testovima – kojima policajci testiraju je li vozač pijan: hod po crti, zažmiri i lijevom rukom dotakni uho… – isključio moždani udar. Ali, rekao mi je da ću, nastavim li s nezdravim životom koji sam mu tijekom pregleda potanko opisao, sigurno stradati. Budio sam se oko sedam. Ne izlazeći iz kreveta zapalio bih cigaretu. Nekad bih ustao tek nakon treće, a uz kavu sam popušio još tri ili četiri (bio sam chain smoker, pušio sam tri do, u najstresnijim danima ili na dežurstvima, pet kutija jakih cigareta na dan). Nisam doručkovao. Na poslu bih popio novu kavu, a prvi obrok – kako koji dan, ovisilo je o obavezama, između podne i dva – bilo bi nešto iz dostave. Bili smo toliko prezaposleni da nismo izlazili van na pauzu za ručak, nismo imali ni kantinu, pa smo jeli isključivo iz dostave. Uglavnom pohano meso i pečeni krumpir. Ako je to bilo prvo meso ispečeno u istom ulju, još je bilo i jestivo, ali češće je dolazilo smeđe prema crnom nego žuto prema smeđem; prazne kalorije. Rijetko bih naručio grah s kobasicom, pizzu ili tjesteninu. Što god jeo, pio sam mnogo Coca Cole, a kad bi me poslije ručka uhvatila glad pojeo bih Snickers iz automata na kovanice (ili Twix, ili Bounty), ili bih naručio sendvič iz Subwaya, jer je bio na pet minuta vožnje od redakcije, dostavljač je dolazio vrlo brzo. Oko šest popodne krenuo bih kući. Autobus, pa tramvaj. Svratio bih u kvartovski kafić i sa susjedima popio rjeđe dva ili tri, a češće pet ili šest piva. U dućanu u podnožju nebodera u kojem sam živio ponekad bih kupio Coca Colu od dvije litre, da mi ispere grlo od cigareta u kojima odavno nisam uživao. Često bih uz cigarete i sok kupio i dvije ili tri čokoladice, opet Snickers, Bounty, Twix, koje bih počeo jesti još u liftu. Nekad u osam, nekad i iza deset navečer ispekao bih si jaja sa šunkom, slaninom ili sirom, ili jaja sa šunkom, slaninom i sirom, ili bih si napravio teški sendvič sa svim mogućim namazima, pršutom, sirom, pojeo to i malo buljio u televizor dok me umor ne bi svladao. I tako iz dana u dan, i vikendima.
Neurolog me je proslijedio na EKG. Nakon pretrage primila me je iskusna doktorica koja je obučavala studenticu, ili novu kolegicu. I njoj sam, kao i neurologu, detaljno ispričao što sve činim da se uništim, ali sam još živ. Ispostavilo se da za pušača najmanje tri kutije na dan koji jede gotovo isključivo mast i čokoladu imam rijetko zdravo srce, a i pluća. No, iskusna doktorica, što god da joj je specijalizacija, specijalizirala je i psihologiju…

“Eto, san svakog muškarca, polugol okružen dvjema ženama”, reče mi.
“Komotno ste mi prije ove rečenice mogli dati totalnu anesteziju”, nasmijao sam se.
Bio je to tragičan prizor. Od ljetne vrućine i smrtnog straha uznojeni debeljko, ja, trbušina mi se prelijeva duboko ispod remena, okružen dvjema zgodnim doktoricama i sviješću da nema smisla ni prosječne zvati na kavu, a kamo li – ako bih mogao birati izabrao bih – iskusniju od njih dvije, ujedno i zgodniju.
“Gospon Birtić, ovaj put ste imali sreće. Lažna uzbuna. To jest, zadnje upozorenje organizma. Ali, nastavite li si raditi to što si godinama radite, doći ćete nam opet, ali idući put ćete i ostati ovdje”, reče doktorica. “Trebali biste prestati pušiti, ali ne očekujem da ćete me poslušati. Zato morate smršavjeti. Baš morate. Nemate izbora. Ili ćete smršavjeti, ili bi posljedice mogle biti katastrofalne.”
“Smijem li uopće na godišnji, ili bi mirovanje bilo pametnije?”
“Smijete. Ali, kao što rekoh, smršavite.”

S hitne sam se, 27. srpnja 2006. godine (datum pamtim po fotografiji koju je moja tadašnja ljubav postala na DeviantArt), među ljude spuštao sa svim simptomima s kojima sam tamo i došao, sa 134 kile, ali lak kao pero. Neću umrijeti, nisam u smrtnoj opasnosti.

Želiš li smršavjeti, a misliš li da ti razgovor sa mnom može pomoći, nazovi, pošalji mail
Pošalji e-mail Nazovi
U najgorem slučaju, izgubit ćeš 30 minuta. U najboljem ćeš izgubiti 30 kila 🙂

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

40kila.com